Vi ste novi veleposlanik RH u SR Njemačkoj, sedmi veleposlanik u nizu od osamostaljenja RH. Kako ste reagirali na imenovanje veleposlanikom u SR Njemačkoj?
Moram Vam iskreno reći da sam dobro reagirao. Istina, to dobro ne znači da sam bio jako oduševljen sa svim onim što me čeka, ali zapravo sam bio na neki način oduševljen jer čovjek, ako nešto želi i voli se predavati poslu, ako voli taj posao, onda voli i zagristi u one izazove koji mu stoje na putu. Ako čovjek želi biti sudionikom vremena u kojem se oblikuju i kreiraju odnosi s državama, u kojima postoji dinamika odnosa, gdje je uvijek interesantno, onda čovjek želi biti u takvoj arena, a diplomacija kao jedna plemenita disciplina pruža tu vrstu neovisnosti.  Kod mene je zapravo poticaj bio jedan drugi, reći ću Vam kako sam ušao u diplomaciju.

Ja sam izvorni hrvatski diplomat. Živio sam u Švicarskoj. Bio sam predsjednik Hrvatske kulturne zajednice. Zajednica je 1989. pozvala na jedno predavanje povjesničara dr. Franju Tuđmana. Tada je on suprugu i mene vrlo interesantno uvjerio u isplativost povratka u Hrvatsku iako tada još ništa nije bilo izvjesno. Imali smo dobre inženjerske plaće supruga i ja, perspektivu napredovanja i bili smo dobro integrirani u švicarsko društvo. Ali smo njegov poziv, riječi zapamtili i doista smo se odlučili vratiti u Hrvatsku nakon prvih demokratskih izbora u RH, u ono vrijme još u sastavu ondašnje federalne države.  

Negdje nakon svibnja mjeseca 1990., nakon prvih demokratskih izbora razmišljali smo o povratku i naš je povratk doista uslijedio na sam „krvavi Uskrs“ 1991. Mnogima je u Švicarskoj, pa i mom poslodavcu, bilo neobično da mi tako lagodan život, život koji pruža stabilnost i sigurnost mijenjamo za nešto što je njima bilo neshvatljivo. Dakle, u Švicarskoj se to sve podrazumijevalo, imali su stabilnu državu i sigurnost, ali nisu imali osjećaj što nama predstavlja vrijednost. U Švicarskoj smo imali sve, ali nismo imali domovinu. Kada imaš domovinu, to je pretpostavka da možeš imati sve ostalo. Ali ako nemaš domovinu, a imaš sve ostalo, onda ti nedostaje nešto veliko. Tako je zapravo izgledao moj odlazak.  

Potom ste iz Zagreba ponovno otišli u Švicarsku gdje ste uspostavili diplomatsku mrežu u Švicarskoj?
Nakon demokratskih promjena 1991. vratio sam se u Hrvatsku na mjesto poslovodnog tajnika Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a kasnije, kao djelatnik Ministarstva inozemnih poslova, ponovno odlazim u Švicarsku sa zadaćom ustrojavanja hrvatske diplomatsko-konzularne mreže (Bern, Ženeva, Zürich).

Medicina je u to vrijeme bila jedan od najorganiziranijh segmenata hrvatskog društva. Nije slučajno da je tada dekan bio Mate Granić, kasnije ministar vanjskih poslova, da je prodekan bio prof. Kostović koji je isto bio dekan pa onda ministar znanosti i predstojnik Ureda prvog hrvatskog predsjednika, a prof. Andrija Hebrang bio je ministar zdravstva. Medicina, sveučilište i liječnici bili su prirodni izvor naraštaja koji je imao diplomatske vještine.

Mi smo tada formirali neformalnu delegaciju lobista koja je na Glavnoj skupštini Svjetske zdravstvene organizacije trebala podjeliti apele koje je potpisao tadašnji predsjednik hrvatske Vlade. Bio je to apel o kršenju ljudskih humanitarnih međunarodnih prava, s posebnim naglaskom na zbivanja u Kijevu i Vrlici gdje se pucalo na ambulantna vozila i na helikoptere s oznakom Crvenog križa. Nosili smo dosjee 12 ubijenih hrvatskih policajaca u Borovu Selu. To je trebalo podijeliti delegatima Svjetske zdravstvene organizacije, kao materijal i apel da vide što se zapravo događa. Jer naš se glas nije čuo! Bio je to jako dobar pokušaj.

Senzibilizirali smo javno mnijenje u Švicarskoj kao neutralnoj zemlji. Obišli smo najvažnije međunarodne organizacije i Vijeće za ljudska prava. U toj je delegaciji pored ministra zdravstva Andrije Hebranga bio i prof. Zdenko Škrabalo, kasnije prvi veleposlanik RH u Švicarskoj i Mađarskoj, s kojim sam vrlo usko surađivao. On je tada, kao suradnik Svjetske zdravstvene organizacije, bio osnivač odjela Svjetske zdravstvene organizacije u Zagrebu. Svjetska zdravstvena organizacija bila je važan moralni aparat, ali i promatrač provođenja međunarodnih humanitarnih pravila. To su zapravo bile naše prve misije.

Mi smo bili prvi misionari, nismo imali diplomatskih predstavnika koji bi tumačili ono što se događa u Hrvatskoj. To je zapravo bio i moj ulazak u diplomaciju. Kasnije je nastupilo teško razdoblje hrvatske povijesti, do priznanja RH. Evo, danas slavimo 26 godina. Ja sam ministru vanjskih poslova SR Njemačke zahvalio na svemu što je tada Njemačka učinila za Hrvatsku. 

Nakon švicarske misije kako je dalje tekla Vaša diplomatska karijera?
Počelo je s podizanjem mreže određenih razina diplomatskih zastupanja u drugim državama. Tada mi je Darinko Bago, koji je jedno vrijeme do dolaska veleposlanika prof. dr. Zdenka Škrabala bio otpravnik poslova, ponudio da odemo zajedno u Sofiju u Bugarsku. Tamo sam proveo tri godine. Nakon toga sam se mislio vratiti u Zagreb u Ministarstvo vanjskih poslova. Djeca su bila mala... No, nakon toga je ponovno uslijedio poziv veleposlanika Zdenka Škrabala. Bio je u Budimpešti i pitao me bi li želio doći u Budimpeštu. Inače, on je najzaslužniji za moj ulazak u diplomatsku službu.

Točno 15. siječnja 1991. kada smo ispijali pjenušac sreće jer je Hrvatska bila priznata, on mi je ponudio mjesto. Rekao je: „Gordane, Vi ste prvi kojem ću povjeriti da bude moj suradnik u jednoj alpskoj zemlji.“ Nije mi dao do znanja koja je to zemlja, ali sam ja nekako mogao predvidjeti. On razgovarao s predsjednikom Tuđmanom, ali o svemu nije bilo javnog govora zbog procedure.

Prihvatio sam posao i bio sam prvi hrvatski diplomat u Švicarskoj koji je otvorio diplomatsko-konzularnu mrežu - Veleposlanstvo u Bernu, stalnu misiju u Ženevi i konzulat u Zürichu. Nakon toga uslijedio je odlazak u Bugursku. Imam jako lijepa sjećanja na diplomatski život u Bugarskoj. Na poziv Zdenka Škrabala bio sam samo 6 mjeseci u Budimpešti, u vrijeme mandata minstra vanjskih poslova Mate Granića. Ubrzo me je ministar Granić pozvao u Zagreb da u restruktuiranju i reorganizaciji Ministarstva preuzmem kadrovsku službu. Tako da sam od 1.ožujka 1997. bio šef Odjela za kadrovske poslove, a potom i tajnik Ministarstva vanjskih poslova do travnja 2000.

Državno i političko vodstvo RH povjerilo Vam je odgovornu zadaću da zastupate RH u SR Njemačkoj. Bivši ministar Stier naglasio je da to nije bio slučajan odabir, nego svjesna odluka hrvatskog političkog vrha i svjesna odluka predsjednice i premijera i njegova preporuka da imaju čovjeka profesionalca i domoljuba u glavnom gradu države koja ima tako važnu ulogu u Europi.  Možete li nam ukratko reći što se od Vas očekuje danas i gdje je Hrvatska pozicionirana kada gledamo članstvo u EU?
Njemačka je neosporno vodeća zemlja EU. Najveći je gospodarski gigant i kralježnica EU. Sama veličina Njemačke govori o njenoj moći, ali danas u EU svi smo jedna obitelj i ravnopravni smo. Određene se činjenice uvažavaju.   

Kada govorimo o odnosu Hrvatske prema Njemačkoj, nemamo nekad taj osjećaj da smo mali, npr. kada gledam kako naši sportaši briljiraju u raznim sportovima. Do slobode smo došli zahvaljujući vlastitoj odlučnosti. Na diplomatskim poljima uspjeli smo napraviti velike stvari. Imali smo svijet koji je želio održati bivšu državu, sve dok nije došlo do velikih stradanja. Hrvatske probleme i hrvatsko svjedočenje u početku nitko nije čuo, sve dok nije bilo velikih civilnih stradanja, materijalnih šteta i velikog izbjegličkog vala. Tako da je pod  pritiskom javnog mnijenja, pa i Hrvata koji su živjeli vani, došlo do velikog zaokreta u politikama raznih zemalja prema Hrvatskoj. Njemačka je nama na neki način uzor u mnogim poljima djelovanja. Hrvatska ima puno lijepih stvari koje Njemačka voli.

Članstvo u EU Hrvatima nudi i izbor države u kojoj će živjeti, odnosno slobodno kretanje. Jesu li se u malo većem broju Hrvati odlučili za život u Njemačkoj? Naglasili ste da je dobro ako su se nastanili u Njemačkoj iz znatiželje, ali da nije dobro ako su došli iz gospodarskih i socijalnih razloga, odnosno da im je ovdje bolje?
Od davnina su se ljudi i narodi premještali, svojevoljno ili prisilno. Ima ona latinska poslovica “Ubi bene, ibi patria”. Gdje je dobro, tamo je domovina. Ali ima i jedna mađarska poslovica koja kaže „Tko mijenja domovinu, taj mijenja i dušu“, što ne mora značiti da je u hrvatskom biću tako. To kod Hrvata nije tako. Oni nikada ne mijenjaju dušu, njihova duša postane još jača. Nama EU  omogućava slobodu kretanja i to je dobra stečevina. Hrvatski biološki potencijal ne dozvoljava velika raseljavanja, a s druge strane nema naseljavanja. Dobro bi bilo da ima raseljavanja i naseljavanja, ali danas nije dobro napuštanje slavonske ravnice i ostavljanje praznih kuća. Postoji i dobra i loša strana, ali mislim da je ovo vrijeme znatiželje i da Hrvati odlaze za boljom plaćom u Njemačku. I kod Mađara i kod Poljaka je tako. Ja u Berlinu ne vidim razliku između Berlina i Zagreba. Jedino je Zagreb malo manji, a Berlin je veći! Trebalo bi se utjecati da se kao i Zagreb razvijaju drugi hrvatski gradovi i regije. Potrebno je u Hrvatskoj napraviti koncentrično širenje. Trebalo bi se ugledati na Švicarsku gdje nema velike razlike između sela i gradova. Trebalo bi ljudima u Hrvatskoj dati dobru socijalnu sigurnost, plaću, pravo na dobro zdrastvo i školstvo. To su  temeljna prava svakog Hrvata.  

Posjetili ste mnoge Hrvate i hrvatske zajednice u Berlinu i Njemačkoj. Kakvi su prvi dojmvi?
Volim biti dobro organiziran i jako dobro iskoristiti vrijeme i mislim da sam iskoristio onoliko koliko sam mogao. Svako jutro kada se brijem, pogledam se u zrcalo pa želim biti fer prema sebi. Učenje u životu nikad ne prestaje. Ne možete sami živjeti u životu. Treba naučiti živjeti s drugima. Zato svoje kolege, prijatelje i suradnike morate uvažavati kao što uvažavate sebe. Isto  uvažavate kad je netko predan poslu, ali morate i upozoriti ako netko nije odgovoran. U Berlinu su pogledi veliki, ali i očekivanja. Kako vidim u razgovorima s veleposlanicima, Berlin je najvažnija destinacija. Poslije Washingtona, Berlin je najvažnija destinacija. Kao što je Njemačka važna, tako je i Hrvatska važna u EU. U EU ima još malih država po broju stanovnika, ali sve su značajne i važne. Hrvati su u Njemačkoj jako dobro prihvaćeni. Oni su radišni i dobro integrirani. Hrvata ima u svim segmentima njemačke države. Pohvale na račun Hrvata stižu sa svih strana, možda nam je to i jedna utjeha.

Koliko su iskorišteni gospodarki i politički potencijali dviju prijateljskih država RH i SR Njemačke?
Dobro ste postavili to pitanje. Ja vam uvijek mogu odgovoriti šablonski, dobro su iskorišteni, ali postoji prostor za još bolju iskorištenost. Uvijek mislim da se može bolje. Da postoji prostor i da moramo biti proaktivni. Sreća je što smo sada, te nakon što uđemo u Schengen i nakon što prihvatimo euro, na  jedinstvenom europskom tržištu. Nama su zapravo svi putovi otvoreni. Njemačka je na prvom mjestu investiranja. U Njemačkoj postoje hrvatske firme kao što i u Hrvatskoj postoje njemačke firme. I neka ih bude što više. I neka Hrvati rade ovdje, neka zarađuju naše firme. Sada je stanka dok se konstituira njemačka Vlada, međutim kontakti postoje. Imamo dobar primjer dviju mješovitih komisija. To je  Baden Württemberg-Hrvatska i Bavarska-Hrvatska, koje se redovito sastaju i raspravljaju o gospodarskim segmentima. Posebno u južnim dijelovima Hrvatske. Mi trenutno imamo trgovački disbalans jer se više uvozi nego izvozi kada je u pitanju Njemačka. Želja nam je otvoriti i nova turistička predstavništva, naprimjer u Berlinu. Moramo napraviti kvalitetan prodor prema njemačkom tržištu. Da možemo na policama njemačkih dućana naći hrvatska vina ili namještaj iz Hrvatske. Gledao sam nedavno kod Danaca kako je Hrvatska zastupljena u digitalnom svijetu. Gospodarstvo je vrlo važna komponenta i trebala bi biti izvan politike. Njemačko gospodarstvo može trpjeti svaku krizu, kao i neke druge države, ali prošle je godine njemačko gospodarsvo imalo rast 2,6 %.  Njemačka uz sve svoje poteškoće može to sebi dopustiti.

Kakva je današnja slika Hrvatske u diplomatskom svijetu, konkretno u razgovorima među diplomatima u Njemačkoj, među kojima je i papin veleposlanik u SR Njemačkoj hrvatski nadbiskup Nikola Eterović?
Imao sam niz nastupnih posjeta kod kolega veleposlanika. Svi su oduševljeni Hrvatskom i imaju samo lijepe riječi. Uvijek i prvo kažu mi da dolazim iz najljepše zemlje na svijetu. Rijetki su oni koji nisu bili u Hrvatskoj. Njemački predsjednik mi je na novogodišnjem prijemu rekao kako je Hrvatska lijepa. Ministar vanjskih poslova SR Njemačke kazao mi je da redovito jedri na Jadranskom moru. On zna ne samo gradove i mjesta na hrvatskoj obali nego zna i vale i uvale gdje pristaje jedrenjakom. Zatim, vole čuti i reći da je Jadransko more i europsko more. Ističu i hrvatsko gostoprimstvo.


Jedan od Vaših kolega je i veleposlanik Vatikana u SR Njemačkoj papin veleposlanik u SR Njemačkoj hrvatski nadbiskup Nikola Eterović. Koliko je dobro za Hrvatsku da imamo takvog čovjeka u Njemačkoj? Moramo naglasiti da ste i Vi deklarirani kao praktični vjernik.
Prije svega apostolski nuncij nadbiskup Nikola Eterović zastupa Vatikan, Svetu Stolicu. Ali svakako je za nas Hrvate jako važno imati na tako visokoj funkciji Hrvata. On je doajen diplomatskog zbora. Svi znaju ovdje da je on Hrvat i svi ga cijene kao vrhunskog intelektualca, čovjeka koji govori osam jezika, ali i kao čovjeka koji kaže s ponosom da je Hrvat. To je lijepo.

U Berlinu imamo tri crkve gdje se služe mise na hrvatskom jeziku. Nastojim svake nedjelje biti u jednoj od tih crkava. Crkve su pune i drago mi je vidjeti i puno mladih ljudi. Ja ne mogu preko tjedna biti puno s našim ljudima, ali ih rado susretnem na nedjeljnjim svetim misama. Hrvati puno doprinose njemačkoj zajednici. U razgovoru s nadbiskupom Kochom prije Božića, puno mi je hvalio Hrvate, kao narod i ljude, posebno vjernike u Berlinu, a isto tako i njihovu prodornost, kako ostvaruju časne ciljeve časnim sredstvima.  

Puno je termina i obveza u obnašanju veleposlaničke dužnosti. Imali li veleposlanik slobodno vrijeme?
Može imati. Ali to ne možete nikomu reći. Ako vas netko zove u 23:00 i stoji ispred Veleposlanstva u Berlinu s velikim problemom, mi moramo reagirati, ili ja ili moji suradnici. Ima puno posjeta naših predstavnika iz Hrvatske. Svaki susret meni je koristan. Nema beskorisnih susreta. Nastojim od svakog susreta napraviti da je koristan za RH. Ovdje treba za posao izgarati, ali ne izgoriti. Morate voditi računa kako nastupate, kako govorite, kako se ponašate, sve je jako važno jer sve se ocjenjuje.

Poručili ste Hrvatima u Njemačkoj neka svatko radi ono što misli da je dobro.
Mi znamo što je zadaća i rad jednog veleposlanstva. Svi ljudi koji ovdje žive i rade imaju svoju slobodu i to je njihov izbor. Ako netko želi doprinositi dodatno društvenom radu hrvatskih društava, mi im stojimo na raspolaganju u smislu da im pomognemo. Ne možemo mi nikome reći što treba netko raditi. Možda Hrvati nekada misle da Veleposlanstvo može dati odgovore na neka pitanja, bilo je takvih upita prošle godine. Želio bih reći da mi sve to pratimo, i kada mislite da ne pratimo. I kada se reagira i kada se ne reagira, radi se i želim naglasiti da Hrvati u SR Njemačkoj budu sigurni u to i da imaju povjerenja u svoja diplomatsko-konzularna predstavništva u SR Njemačkoj.

Mi želimo uključiti Hrvate u SR Njemačkoj da doprinose i budu koordinatori u hrvatsko-njemačkim odnosima. Dobar je to osjećaj kada naš čovjek može vidjeti da Veleposlanstvo ili konzulati stoje iza njega i da se bilo gdje u Njemačkoj Hrvati imaju na koga i na što osloniti. Želim poručiti svima našim Hrvatima da budu sigurni i da imaju povjerenja. Mi možemo pogledati sebi i drugima u oči, to znači da radimo po savjesti, odgovorno, da smo domoljubi, da volimo svoju zemlju, da volimo RH, da volimo Hrvate jer smo mi Hrvati. Da je nama u interesu prosperitetna, dobra, razvijena Hrvatska, ugledna i afirmirana. Volio bih da ove riječi dopru do Hrvata, da budu uvjereni u ovo što kažem. Naša je misija ovdje časna i mi svaki dan ističemo, svi članovi Veleposlanstva, da smo ponosni hrvatski predstavnici. Moramo biti otvoreni prema našim ljudima u Njemačkoj, bez ikakve dvojbe. Svi jednako zastupamo Hrvatsku. Na meni je najveća odgovornost i ja ju preuzimam.

Video vijesti

Najave i termini