Rukometaš, hrvatski reprezentativac Stipe Mandalinić pridružio se od nedavno Jakovu Gojunu, Marku Kopljaru i Dragi Vukoviću u rukometnom klubu Füchse Berlin.
Kao najbolji igrač PPD Zagreba pridružili ste se njemačkom klubu Füchse Berlin u trenutku kad ste igrli u odličnoj formi. Potpisali ste  ugovor s rukometnim klubom Füchse Berlin na tri i pol godine. Je ste li zadovoljni ugovorom?
Ja sam stvarno zadovoljan. Füchse Berlin je jedan top klub. Ja sam se odlučio za jednu stepenicu više i dosta sam razmišljao i mislim da mi se pružila jedna jako dobra prilika i ja sam jako zadovoljan.  

Za PPD Zagreb igrli ste punih šest sezona, a prije toga  u karijeri igrali ste za RK Karlovac i RK Split.
U Berlin ste došli kao vodeći strijelac s 44 gola u Ligi prvaka, a direktor kluba Bob Hanning je kazao da su  presretni  što su uspjeli dovesti tako dobrog igrača, te da će napadačka igra berlinskih lisica  bit još raznovrsnija. Kako se Vama dojmilo ovih prvih mjeseci u Berlinu?
Prije svega moram reći jako dobro sam prihvaćen u prvom redu od mojih suigrača iz reprezentacije i Nijemaca. Stvarno sam pre zadovoljan što se tiče toga. Što se tiče grada, jako velik grad ima stanovnika kao cijela Hrvatska. Jako mi je lijepo. Nisam prošao skoro pa ništa, kao što kažu moji suigrači! Jako se veselim što sam u Berlinu u naredne tri i pol godine. Samo Bože zdravlja. Nadam se da ću dobro upoznati Berlin i dobro se prilagoditi novom klubu.      

Stalni ste član rukometne reprezentacije Hrvatske, a do sada ste se u karijeri okitili kadetskim europskim zlatom u Crnoj Gori 2010., juniorskim svjetskim srebrom u Turskoj (najbolji lijevi vanjski i najkorisniji igrač turnira) 2012. godine, te seniorskom broncom iz Španjolske 2013. godine. Može li se živjeti od tih starih slava?
Mislim da se ne može od stare slave živjeti. To je jedan trenutak koji se tada živi, koji se tada igra i sigurno ostane samo lijepa uspomena za sijećanje. Svako novo prvenstvo, svako novo natjecanje je priča za sebe, tako da se ne može živjeti na staroj slavi.
Treba se svaki put iz nova pokazivati, svoju kvalitetu dokazivati, jer hvala Bogu dolaze nove igrači, tako da sve to što si osvojio treba potvrđivati jer ja stojim iza toga da se ne živi od stare slave  

Rođeni ste u Splitu, 9. rujna 1992., nekako Dalmacija tradicionalno daje dobre igrače u svim sportovima, je li to malo i do podneblja. Vas trojica ste aktualno u Berlinu skoro iz istog kvarta?
Split je jedan sportski grad i imamo u svim sportovima dobre igrače. Poklopilo se to da smo nas trojica rukometaša, kvart do kvarta u Splitu, sada skupa u Berlinu. Jako se veselim da smo skupa u Berlinu. Mislim da Split ima jednu veliku perspektivu ali kako znate sami u neke sportove se ne ulaže puno, osim u Hajduk. Tako da igrači odlaze dalje i traže sreću u nekom drugom mjestu. Kvart do mene je Jakov Gojun a kvart do Gojuna je Drago Vuković. Marko Kopljar je iz Požege ali kako se s nama stalno druži moglo bi se sada reći po govoru da i on postaje lagano Dalmatinac.

Za seniorsku reprezentaciju Hrvatske nastupate od SP 2013. na kojem ste osvojili brončano odličje. Sudionik ste EP u Danskoj 2014. Dvije godine kasnije nastupili ste SP u Francuskoj kao član izabrane selekcije. Igrali ste nedavno na  EP 2018.u Hrvatskoj na domaćem terenu. Kakvi su Vaši dojmovi s ovog EP na domaćem terenu?
Bilo je ovo za mene prvi put u mojoj karijeri da igram prvenstvo na domaćem terenu, pred svojom splitskom publikom. To Vam ne mogu opisati, taj osjećaj. To je jedna stvar zbog koje igraš rukomet, zbog koje živiš, da toliko ljudi, toko gromoglasno navija za Hrvatsku. Jednostavno je ponos biti na terenu, privilegija je biti na terenu doli i predstavljati Hrvatsku. To je jedan neopisiv osjećaj koji ne može nitko shvatiti tko to nije doživio. Mislim da je bilo prekrasno, puno emocija puno odricanja i meni je otavilo pečat u srcu.     

Je li za konačno 5. mjesto poraz od Švedske krivac za sve?
To vam je tako. S jednim porazom možete biti peti kao što ste vidjeli a neki s dva poraza i neriješenim rezultatom odu do polufinala ili finala. Tako da je u sportu sve moguće. Nama se dogodio taj jedan dan podbacili smo, koji se još pokazao presudnim. Što je tu je. Moramo se okrenuti novim izazovima, dolaze bolje vremena, sigurno.

2018. na EP u Hrvatskoj na domaćem terenu publika je bila odlična, kažete da je to bilo nešto posebno. To nije svakodnevnica u Hrvatskoj?
Po meni je ovo bilo prvi put da sam igrao u ovakovoj atmosferi, da se navijalo 60 minuta bez obzira da li se igralo u Splitu ili Zagrebu, koju publiku također želim pohvaliti. Cijela nacija nas je bodrila. Svi su bili uz nas. To smo jednostavno osjetili da su svi uz nas i da nas bodre. Svaka dlaka ti se naježi kada izađeš na teren i vidiš koliko je ljudi zu nas. Jednostavno neopisiv osjeća i to treba stvarno osjetiti.

Nekako od svih naših reprezentacija u sportovima s loptom prije prvenstava već se očekuje zlato. Je li to onda za vas igrače veliki psihološki pritisak?
Mi smo navikli na dobre rezultate, uvijek je bilo polufinale ili finale. Jednostavno danas rukomet u Europi napreduje i ima nekih 7-8 reprezentacija koje nije uvijek lagano pobjediti. Ali sigurno da smo visoke ciljeve postavili i da se od nas isto očekuje. Reći ću vam iskreno, mali pritisak, to jeste na prvenstvima. Ali pokušavamo se maknuti od toga ići iz utakmice u utakmicu, bodove po bodove. Pristisak postoji ali nije da je presudan.

Kakva je kvaliteta njemačkog rukometa u odnosu na hrvatski rukomet?
Ovdje je moram naglasiti prvo malo drugačije i sređenije što se tiče kluba. Ja ne mogu reći da Zagreb nije jedan vrhunski i dobro uređen klub ali ovdje je možda drugačiji stil igre. Bundesliga je jedna od najjačih liga na Svijetu i drugačiji je stil rukometa. Tu je puno kontakata, puno šutiranja, puno trčanja, tako da se veselim još jednom izazovu u mojoj karijieri i volio bih da se što prije priviknem na taj sistem. Jer nije isto igrati u Ligi prvaka i Bundesligi. Imamo tjedno i po dvije utakmice, to je jako puno napora ali veselim se novom izazovu.  
 
Vas četvorica igrača u Füchse Berlin imate sreće da razumijete trener Velimira Petković koji je nedavno potpisao ugovor do 2020. godine. Imate vrhunskog trenera?
Da, svaki trener ima svoje kvalitete a mislim da je Velimir jedan dobar stručnjak. Veselim se što sam tu došao i što mogu učiti od njega i od cijele ekipe.

Gojuna, Kopljara i Vukovića, već smo spomenuli, zatekli ste tri hrvatska igrača u klubu pri Vašem dolasku. Pomogli su Vam dosta?
Da, pomogli su mi puno. Bili smo prva tri tjedna po hotelima, s puno kofera tražeći stan. Puno su nam pomogli Marko, Drago i Jakov. Prespavali smo i koju noć kod njih. Stavrno smo se od početka družili i sigurno da ti treba u početku tako nešto, tako jedna potpora, kada dođeš kao stranac u stranu zemlju. Uvijek je dobro imati nekoga svoga. Daj Bože da bude prilike da i ja tako sutra pomognem nekome od naših, da mu isto pomognem i isto vratim kao što su oni meni pomogli. Jedno veliko hvala svima ali ne mogu zapostaviti ni cijelu moju momčad, stavrno su me svi što se tiče rukometnog dijela prihvatili i pomogli mi što je god trebalo.   

Kakvi su planovi kluba, što je cilj uprave na domaćem i europskom planu?

Cilj kluba je zadržati se u samom vrhu ljestvice, odnosno bilo bi perfektno među prva tri da bi mogli igrati Ligu pvaka. Ja sam tek došao i želim pomoći što više mogu. Nije se lako priviknuti s jednog sistema na drugi. Ja očekujem da ću se što prije uigrati s ekipom. Moja želja je ja mislim kao i trenera i kluba da ostanemo među prva tri u Bundesligi.  

U PPD Zagrebu ostavili ste odlične dojmove  jeste li ostali u dobrim odnosima?
Jesmo, jesmo, dogovorili smo se sve, lijepo smo se razišli, zahvalili se oni meni i ja njima. Stvarno su bili korektni isto kao što sam je bio korektan prema njima. Samo jedno doviđenja, nikako zbogom. Jedno doviđenja i nadam se danas sutra, vidjet će mo što se događa u budućnost, jer nikada ne treba zatvarati vrata za sobom. Sve su mi dali i doista pomogli mi puno i nadam se i ja njima, svojim dobrim igrama i razišli smo se kako treba kao pravi prijatelji.

Dogovorili smo se za ovaj razgovor na Vašim putovanjima između Španjolske, Švedske i Berlina.
Tko Vam daje najveću podršku. Tempo je žestok igra se na dosta kolosjeka?
Podršku imam od svih, prije svega od svoje supruge. Puno je umora, putovanja, nema se vremena ni za odmoriti, tako da uvijek odmor dobro dođe i po koja fina „papica“ doma.

Spomenuli ste suprugu i lijepu „papicu“ a očekujete i prinovu u Vašoj obitelji koji će biti krajem ove godine?
Da očekujemo prinovu i veselim se tome jako, samo neka sve bude kako treba. I evo jedva čekam da to sve dođe.

Kako Vam se dopada u Berlinu. Imate li već neka omiljena mjesta gdje navratite u slobodno vrijeme.
Imate li kontakte s našim ljudima?
Ima nekih par kafića gdje navratim. Iskreno rečeno koliko imamo utakmica i kakav nam je raspored nisam još dosta toga vidio. Saznao sam da ima puno toga našega u Berlinu. Imam i neke konatkte od ljudi koji su mi ponudili pomoć koje trebam obići. Nadam se što bržoj prilagodbi i da sve to vidim.

Na početku Vas nisam pitao je li Vam danas žao da ste rukometaš ili jeste li se željeli baviti nekim drugim sportom?
Nikad, nikad, mi nije žao. Ovo je sport koji je atraktivan i koji ja volim. Ja volim rukomet i on je u mome srcu i da se mogu vratiti nazad opet bih izabrao rukomet.

Dosta mladih ima danas kojima ste i Vi idol. Što bi preporučili mladima kada da se počmu baviti rukometom, kada nije kasno?
Nikad nije kasno. Treba samo volje trenirati, odricati se i da budeš svjestan da sve što radiš i ulažeš da će ti se tako i vratiti. Treba samo imati volje i želje za rad, biti motiviran i sve će doći kad tad na svoje.

Razmišljate li o provratku u Hrvatsku jednog dana?
Sigurno da. Sada kada traje karijera želim se koncentrirati na ovaj dio posla. Sigurno se jednoga dana namjeravam vratiti u Hrvatsku i pokušati bit trener, upisati faks i nastaviti svakako raditi u ovom sportu.

Video vijesti

Najave i termini