INTERVJU  Stipe Erceg hrvatski glumac u Berlinu.
Vi ste njemačko-hrvatski glumac, rođeni ste u Splitu 1974. S roditeljima ste u 4.godini doselili iz Hrvatske u njemački grad Tübingen. Sjećate li se toga vremena? Ne sjećam! Sjećam se po nekoj priči. Taj dan kada smo krenuli iz Hrvatske, govorili su mi da idemo kupiti čizme. I tako vozimo, vozimo, ja pitam gdje su čizme i onda nakon jednog vremena ja shvatim nema tu čizama, nego idemo u Njemačku. Ne sjećam se, mlad sam i mal bio.

Prije studija glume na Europäisches Theaterinstitut u Berlinu od 1996. do 2000. kako je bilo u Vašoj mladosti u Tübingenu?  

Mladost je bila ok. Išli smo često u bivšu Jugoslaviju i kasnije u Hrvatsku. Upisao sam se na studij prava, dva semestra. Zapravo nisam želio to  studirati, samo sam se upisao. Onda je jedan prijatelj krenuo u Berlin i upisao glumu i ja pošao s njim u Berlin. Ja na kraju završio glumu, a on završio nešto drugo. Slučajno sam završio glumu!

Stipe Erceg je danas i glumac i filmski producent?

Ja sam u biti danas glumac. To što filmove produciram, to je iz gušta. Ali me interesira producentski rad.

Odigrali ste veliki broj predstava i filmskih uloga, ali jedna od najupečatljivijih svakako je ona Holgera Meinsa u najskupljem filmu u povijesti njemačke kinematografije, terorističkom spektaklu naziva “ Der Baaden - Meinhof Komplex ”, priči o nastanku i djelovanju istoimene poznate terorističke skupine. Za film je potrošeno 20 milijuna eura. Da li je za Vas to također najbolji film ili ima još tako uspješnih uradaka?

Moja uloga je mala u tome filmu. Nije to moj najuspješniji film. Meni je sve uspješno što god radim na jednoj razini. U trenutku kada ja odlučim nešto raditi za mene nema povratka i tu za mene nema ni dobro ni loše. Po čemu mi gledamo uspjeh. Budimo iskerni - uvijek po materlijalnom. Velika uloga veliki novci, znači uspješno. Ako smo iskreni to je samo materijalno gledanje na život u kome nema ništa ni duhovno ni ljudski, ni ništa. Ja sam u mome životu vidio mnogo skromnijih ljudi i pametnijih i glumaca koji su bolji i talentiraniji i bolji glumci od mene, samo što nisu iz bilo kojega razloga uspjeli. Zato ja u toj kategoriji ne razmišljam, kada je u pitanju materijalno gledanje na život.

Biste li za sebe rekli da ste danas uspješan glumac?

Živ sam! Zdrav, djeca i žena. Uspješan - normalna stvar, biram svoj život. Kao i svaki drugi čovjek imam problema i to pokušavam savladati. Ja radim ono što sam želio raditi u svome životu. Ali nisam ja to znao prije 20 godina. Ali što će sutra biti, to isto neznam, možda sutra nešto drugo dođe u životu. Zato se treba biti otvoreno. Uspjeh je za mene ako si ti uspio otvoriti svoje srca i živjeti jedan život slobode.
 
Glumili ste do danas u različitim filmova i izvan Njemačke, u Francuskoj, Kini, Srbiji?

Glumio sam još u Češkoj, Ukrajini, Italiji, Švicarskoj, Kanadi i Tunisu.

Na studij glume u Berlinu odlučili ste se spontano, nakon što ste se okušali i u nogometu, ali i kao što smo već rekli, upisanog Studija prava?

Nogomet sam isto volio! Uvijek je tako u životu .Onaj tko ima talenat misli da ne treba više raditi. No, što više talenta imaš to moraš još više raditi. Tako je to, ako gledate nogometaše to su uvijek prosječni. Ja znam iz moje gneracije tko je uspio - uspjeli su prosječni. Oni bi nakon treninga odlazili još dvije ure u teretanu. Oni jako talentirani, a ja smatram das sam i ja to bio, mislili su što će nama trener i trening, ja ću nedjeljom igrati i zabiti gol. Ali to nije bilo dovoljno. Igrao sam nogomet u Tübingenu.

Negdje sam pročitao da ste šest tjedana usred zime bili pijani zbog jedne aktualne uloge. Izjavili ste da danas to ne bi tako uradili, ali tada niste znali kako odglumiti pijanstvo bez da se stvarno napijete - jer kamera ne laže?

Sjećam se, to je bilo baš u ovo doba u Frankfurtu. Bila je velika zima, -20C. Snimali smo uvijek noću. Ne bih danas tako snimao, našao bih drugi način. Kako da kažem, ono što se meni čini realno u momem privatnom životu ne znači da je isto na ekranu izgleda realno. Neka druga energija stvara i kreira relanost. Mogu isto reći danas se i malo film promjenio. Danas u plaćenom konvencialnom filmu ako dođete pijani na set, izbacit će te.

U Hrvatsku dolazite svakog ljeta, a nekad i za Božić ili za Uskrs. Milošići su vaše rodno mjesto u Velikom Prologu kod Vrgorca. Kako je tamo? Čini mi se da se tamo osjećate odlično.

Ja sam tamo rođen i odrastao prve četiri godine. Uvijek sam kao klinac odlazio. Što stariji to više isto idem. U mene nikad nije bilo, otići ću Istru, Split ili na otok i kupiti stan. U meni je to mjesto uvijek u mome srcu. I sada ću za Uskrs ići. Jednoga dana ću se preseliti, ako Bog da! Igram balote s mještanima. Imamo pored kuće dobro igralište.
Svake nedjelje se igra. Dolaze i mladi igra se i noću. Imamo rasvjetu.

Dobijete li tu ponekad neke filmske inspiracije?

Snimao sam ja to sve i kako igramo balote i kako oni igraju i momentalno režemo jedan film i imamo dosta scena s igrališta balota.

Imate li filmskih ponuda  iz Hrvatske?

Nemam baš. Nekada me netko pita, pa se potom ne javljaju. Ali sve je u redu!

Govorite hrvatski, njemački i engleski jezik?

Razumijem i francuski, mogu kavu naručiti.

U Berlinu živite  godinama, zadnji put smo razgovarali prije točno 10 godina. Jeste li postali iskusan glumac?

Žellio sam na početku reći: ja dalmatinski pričam. Hrvatski nisam nikada naučio. Malo sam ostario, imam malo sijede kose. Kada sam bio mlađi ili kada sam bio skroz mlad i kada gledam sada svoju djecu, bio sam otvoren skroz prema životu. Toga se sjećam i to mi je bilo zadovoljstvo živjeti. Onda u nekim srednjim godinama stvoriš obitelj i život bude napet, imaš neku odgovornost, ali kada naučiš i tu ulogu igrati u životu onda se kao sada u mojim godinama srce ponovno otvara za život i nema toga pritiska više. Ono što stoji predamnom, ako gledamo prosječno, je već kraće nego ono što sam doživo. Meni su 43 godine. Ako budem živio još duplo, to je 86, isto dobro. Ali već vrijeme dolazi prema tebi. A ne ono kada ti je bilo 20-30 godina pa si mislio da je ovaj život na zemlji vječan. Sada shvaćaš da nije, a i prioriteti se mijenjaju. To mene opušta. Ali s druge strane isto može ići u drugi ekstrem, da se čovjek potpuno zatvori i dobije veliki pritisak ili krizu života. Baš muškarci i žene naših godina upadaju u depresije i pitanja smisla života. Ako prođeš tu, onda mogu reči nikada ljepše godine nego sada. I za glumu mogu reći onda, jer neko iskustvo imaš sa sobom i to iskustvo više igra nego što ti moraš izmišljati neke gluposti. 

U Vašem privatnom životu koliku ulogu imaju prijatelji? Imate li neka omiljena mjesta u Berlinu gdje izlazite na kavicu?

Imam prijatelja, Bogu hvala, i to starih i čvrstih prijatelja koje jako cijenim i nadam se da i oni mene cijene. Nemam neko posebno mjesto gdje izlazim. Imam neki kafić gdje popijem kavicu i to je to.

Uvijek ste trebali biti dvostruko bolji od drugih da bi bili priznati.
Mi smo većinom djeca gastarbeitera i bilo nam je teško, kazali ste mi u prvom razgovoru. Je li i danas to tako?

Smatram ovako. Moja supruga nije Hrvatica, djeca su pola Hrvati i to je već druga generacija. Drugačije djeca razmišljaju. Riječ gastarbeiter više ne postoji u osnovnom značenju. Sada imamo neke druge probleme i klase. Ako tvoje ime nije čisto njemačko, ti nikada nećeš biti čisti Nijemac. Ja imam prijatelja koji je kosovski Albanac i on ima njemačku putovnicu. Ali on meni priča kako, kada ga zaustavi policija, kontrola obična, i gleda on njemu njemačku putovnicu i kaže mu: „Ti Nijemac! Tako bi, ja mislim, i kod nas bilo. Nije to samo ovdje. Tako bi se i kod nas gledalo. Ali poviše toga treba se gledati neka druga razina, to je razina gdje svega toga nema. Znači ja sam genetski s jedne strane Hrvat, pa sam dalmatinac, pa sam sin tih roditelja, to je taj genetski kod. Na kraju svega ja shvaćam što čini moj karakter. Normalno je da sam rođen u kamenu i maslini i da su moji roditelji bili to i to. Ja, Stipe Erceg, je već neka indentifikacija. Ja sam glumac, ali to JA negdje duboko u meni je drugačije. Ja sam dijete Božije, sin Božiji. Ako možemo ići u tu dubinu i na tu razinu, onda se život otvara na sasvim drugačiji način. Onda ja mogu s guštom gledati odakle sam. U mojoj unutrašnjosti i dubini znam tko sam ja. Prije dvadeset godina nisam to tako znao. Čovjek je takav, da se vratim na tvoje pitanje, moram biti duplo bolji. Ja to ne vidim kao prepreku, nego kao jedan dobar izazov. Znači, meni je dato da još više radim na onome što želim raditi, jer ja ću imati korist od toga. Naučio sam jezik, a ima ljudi koji žive 40 godina pa nisu naučili jezik, šteta.
Ja se mogu naći sa svakim Nijemcem i ja njemu mogu citirati Goethe-a, ako hoću. 

Što je problem filmova koji dolaze s jugoistoka Europe, pa tako i Hrvatske?

Iskreno rečeno ja ih baš i ne gledam. A gdje ću ih gledati? Trebao bih ih tražiti po internetu. Kapitalizam je tako brzo ušao u sve sfere da novac upravlja svime. Ja ne smatram da su hrvatski filmovi lošiji od npr. njemačkih, ali nema tržišta za te filmove. Više nema novca za kulturu i poticaja umjetnosti. Da nije bilo kulture i umjetnosti ne bi bilo ni svjesnosti i intelekta, ne bi bilo ni srca ni razuma života. Danas je život postao toliko materijalan da samo se gleda efektivno: mogu li ja s time zaraditi novaca ili ne mogu. To je jedina mjera koja danas postoji. Tko bi danas u Njemačkoj gledao jedan film iz Hrvatske!? A već moja djeca na primjer ne gledaju njemačke filmove. Kada pogledate kina u Njemačkoj, 80% su američki filmovi. Francuzi to malo bolje reguliraju i malo više cijene svoju industriju. Znači to je tako, to je tržište kao tsunami i to se ne može zaustaviti. Svi idu, na žalost, za novcima.

Negdje ste naglasili da Vama kao umjetniku uvijek treba neki otpor, nešto što Vas provocira?

Je, normalna stvar, i to više nego i prije. Danas imam tu više hrabrost reći - ako sam zamislio ići lijevo, sad ću ići desno. Treba se stvoriti energija koja je na većoj razini nego ova prosječna dnevna energija. Ima druga energija i to je za mene umjetnička energija i za to treba provokacija. Treba se probuditi. Ima drugi život. Danas je film ništa drugo nego dnevnik u 20.00 sati, samo što su to sve sakrili u film. Mene to ne interesira, treba mi vizija o nečemu puno većem. Današnji odgoj nije više, umjetnički, pjesnički ili poetski. Danas je odgoj novac, novac, novac.

Živite sa suprugom Laurom koja je također glumica, i koja se sad više posvetila djeci, vašim sinovima Jošku i Luki? Koliko su stari sinovi  i idu li rado u Hrvatsku?

Sinovi imaju 14 i 12 godina. Idu rado u Hrvatsku. Ne pričaju hrvatski dobro, ali naučit će, ako Bog da!

Kako bi ocjenili ovogodišnje Berlinale, kako ponudu tako i ocjene žirija?

Da iskreno kažem nisam ni pratio Berlinale. Na kraju tko odlučuje. Odlučuje žiri. To je isto politika. Neka svatko dobije malo. Danas imamo 20 filmova i 20 nagrada. Svaki film ode s festivala s jednom nagradom. To je sve isto lobi. Koji film se probije, ali više manje to ide. To je sve lobi. On je s njim večerao, on s drugim i tako to ide.

Što aktualno pripremate ili snimate?
Momentalno radim jedan krimi film za ZDF za drugi njemački program. Poslije razgovora sjedam u vlak i pravac Hamburg.

Video vijesti