JOSO LJEVAR – 55 godina u Njemačkoj - Bila su to burna vremena za Hrvate i pripreme za stvaranje današnje Hrvatske.
Joso Ljevar došao je u Njemačku prije 55 godine. Bilo je to davne 1966.godine. Sudbina je htijela da odem u inozemstvo. Tako sam stigao u južnu Njemačku u Stuttgart konkretno. U Stuttgartu sam ostao dvije godine, nakon toga dolazim u Berlin. Imao sam nepunih 20 godina.
U razlogu moga dolaska u Njemačku bilo je više poriva, nešto mladenačke želje za avanturom, nešto iz rezignacije koja me je tamo prislila na to, tako da sam bio odlučan i spreman čak i ilegalno ići preko granice. No, jedan kolega iz bivše tvrtke, odgovorio me je od tog ilegalnog puta i skrenuo me na legalni put i način, tako da sam bez nekih većih poteškoća uspio stići do Njemačke.

U Njemačku sam otišao iz Zagreba. U Zagreb sam stigao iz Novske gdje sam učio zanat. Tako da sam nepune dvije godine nakon izučavanja zanata ostao raditi u Zagrebu. Radio sam uspješno u jednoj tvornici „25 Maj“ u zagrebačkoj Trešnjevci.

Čak sam bio izabran u tvornici za predsjednika radničkog savjeta sindikata u toj podružnici. Tako da sam automatski bio i član općinskog Vijeća sindikata. Bila je to jedna eventualno, odskočna daska za mene. Ali se na sreću ili nesreću dogodila ta teška poplava u Zagrebu 1964. godine, tako da sam ja tu kao mladi sindikalista na položaju koj isam obnašao, imao zadatak da najugroženijim članovima tvrtke pružimo prvu pomoć. Tako da se već tu pokazala prva nesuglasica između mene kao vođe sindikata i rukovodećih ljudi tvrtke.

U Stuttgartu sam prvi posao počeo raditi u okolnim mjestima Stuttgarta. Bio je već popriličan broj Hrvata u tom dijelu Njemačke. Već su egzistirali naši prvi restorani. Bile su i plesne večeri, vikendom smo izlazili, te se družili i sastajali. Nije bilo to montono vrijeme i nije bilo dosadno.

Iz Stuttgarta sam otišao, odnosno sudbina me dalje nagnala da se uputim za Bremen. Želja mi je bila da se ukrcam na jedan brod i vidim malo više svijeta, put Amerike, Australije i šire, gdje plove brodovi diljem kugle zemaljske.  Morao sam prvo pola godine 6 mjeseci odrediti priobalnu plovidbu takozvani „Binnenschifffahrt“. Tako da sam obišao mnoge njemačke luke od Wilhelmshavena, Bremena do, Antwerpena, Rotterdama kroz Gibraltara sve do Barcelone. Plovio sam pola godine. Došlo je do pobune na brodu, „Meuterei“ na brodu. Bio je to jedan njemački poluteretni i poluputnički brod. Tako da smo se veći dio posade iskrcali na obalu i tako sam ostao u Bremenu.

Tako sam ostao od tih namjera i ostao u Bremenu pola godine. Na brodovima sam rijetko susretao Hrvate. Susreo sam u Antverpenu jednoga Hrvata iz Dalmacije koji se tamo već bio udomaćio i oženio.  Nakon toga sam krenuo u Berlin.

U Berlin dolazim krajem 1968. godine. U Berlinu sam preko jedne tvrtke iz Hamburga „koja je posredovala u pronalaženju poslova“ počeo raditi u Siemensu. Ta tvrka iz Hamburga radila je u smislu „robovlasničkog načina poslovanja“ u običnom govoru „Sklavenhandel“ ili robovlasnički oblik trgovine ljudima. U to vrijeme u Njemačkoj je bio više neki socijalni vid kapitalizma da bi poslije
počeo stizati iz Amerike neki turbo kapitalizam kao i oblici poslovanja.

U Berlinu prije 53 godine, Berlin je bio okružen „zidom“, podijeljen grad. Bio je za mlade ljude jako privlačan. Ljudi su imali mnoge povlastice i subvencije, posebno mlade obitelji, od strane savezne Vlade. Također svi oni koji nisu željeli služiti saveznu vojsku Bundeswehr imali su dobar razlog da se sklone u Zapadni Berlin.

U to vrijeme Hrvati su se već okupljali oko Hrvatske katoličke misije u Berlinu. Prvi svećenik je bio voditelj Anđelko Validžić i svećenik Oreč.  Početkom ožujka 1969. u Berlin je iz Rima stigao fra Anđelko Validžić (1969. – 1972.), koji je postao prvi voditelj misije i od tada započinje redovito pastoralno djelovanje među Hrvatima u Berlinu.

U Siemensu sam radio godinu dana, poslije toga sam prešao u jednu građevinsku tvrtku. Radio sam i ujednoj njemčakoj crkvi u berlisnkoj općini Grunewald crkvi
St. Karl Borromäus, bio sam sakristijan i nadstojnik kuće, organizator sv. Misa. Moral ose raditi za velike blagdane i svetkovine. Tu sam i stanovao s obitelji jedno vrijeme. Tu sam živio i radio do 1980.godine, odnosno do kada se rodila moja kćerka Jelena. U međuvremenu je došlo i do smjene svećenika, tako da s novim svećenicima nismo postigli dogovor i krenuli smo tražiti novi posao i novi stan.

U svoj toj žurbi, jednom prilikom zatvori mi se autmobil i ključevi ostadoše unutra. Nisam znao da postoji služba za otvaranje automobila kada ključ ostane unutar vozila. Netko mi je rekao da postoji i pozvao sam službu i čovjek mi je otvorio automobil gdje su bili i ključevi budućega stana, materijal i slično... Tako da su mi stale oči...

Odmah sam toga čovjeka pitao za eventualnu mogućnost moga budućega posla. To je bio početak ovoga moga rada, što sam poslije ozbiljno prihvatio i nakon početnog rada u toj struci, 1987.godine sam se osamostalio.
Otvorio sam vlastiti obrt „Bravar - servis ključeva i žurne intervencije, sigurnosna uslužna radnja“ All-Berliner Schlüsseldienst  e.K. Berlin.
Brzo sam savladao ovaj današnji zanat i ako se mora svakodnevno učiti i usavršavati.

Hrvati u Berlinu družili su se i u to vrijeme vikendom, išli su na plesne večeri. Nismo osjetili nikavu regionalnu podijeljenost. Tko je bio u redu s njim se moglo družiti i veseliti.

U Hrvatsku nisam išao 25 godina. Od moga dolaska od 1966.godine u Sttuttgart ušao sam u društvo ljudi koji su bili simpatizeri dr. Jelića koji je živi o u Berlinu. Upoznao sam obitelj Šimundić, oni su bili predstavnici dr. Jelića u Stuttgartu. Tu smo se okupljali a pokojnog Marjana Šimudića ubili su kasnije u jednoj „zamki“ a znalo se tko ga je i kako ga je ubio. Marijan Šimundić (Lovreć kod Imotskoga 4. kolovoza 1938. - Stuttgart, 13. rujna 1967 bio je hrvatski emigrant, zagovornik za demokratsku suverenu i slobodnu Hrvatsku. Ubijen je u Stuttgartu, 13. rujna 1967. godine, u atentatu po nalogu jugokomunističkih aparatčika. Ubijo ga je Jozo Cvitanović, suradnik Uprava državne bezbednosti (UDBA).
 
U meni se skupljao neki otpor protiv sistema iz koga sam došao. U međuvremenu po dolasku u Berlin istekla mi je i putovnica i nisam tražio obnavljanje „jugoslovenskog pasoša“ . Nije mi se dalo ići više u ta predstavništva. Zatražio sam politički azil u Berlinu koji sam kasnije i dobio kao politički izbjeglica. Bilo je to u vrijeme kada se već bio rodio moj sin
1973. / 1974. godine.

1988. godine podnio sam zahtjev za njemačko državljanstvo koji je odbijen uz obrazloženje da sam politički djelovao u Njemačkoj. Želio sam uzeti državljanstvo ali sam bio odbijen.  

Doktor Branimir Jelić imao je liječničku praksu u ulici Uhlandstraße 141  u berlinskoj općini Charlottenburg-Wilmersdorf. Bio je hrvatski političar, liječnik i publicist. Godine 1949. došao je u Njemačku, u München, gdje 1950. godine osnovao Hrvatski narodni odbor te počinje izdavati novine Hrvatska Država.

Dr. Jelić je bio pojava od čovjeka, bio je veliki intelektualac, patriota, velikog srca i dobra duša. Mi mlađa generacija tada željeli smo brže promjene. Oko dr. Jelićapočeli su se okupljati razni ljudi tako da na kraju nije znao tko mu misli dobro a tko zlo. Preživio je dva atentata. Nakon izlaska iz bolnice Jelić se odselio na sigurnije područje, u München, a umro je 31. svibnja 1972. godine od posljedica trovanja.

Bio sam aktivan za vrijeme Hrvatskog proljeća. Tu 1971.godinu bio sam u dosluhu s Domovinom. Bili smo oprezni gleda opasnosti od „neprijatelja“. 1971. imali smo demostracije i u Njemačkoj, konkretno u Münchenu i Frankfurtu, gdje sam ja bio jedan od glavnih govornika kroz grad.

1971. bio sam u Vatikanu prigodom proglašenja blaženog Nikole Tavelića prvim hrvatskim svetcem i mučenikom. Veliki je to bio događaj gdje je bio veliki broj domovinskih Hrvata. Svi smo se okupili u Vatikanu. Ja sam bio u pratnji dr. Jelića. Dijelili smo promidžbeni materijal. Otkrili su nas, pa smo bili u nezgodnoj situaciji. Talijanska policija željela nas je uhititi dok su nas naši ljudi vukla na drugu stranu. Skoro da nas nisu rastrgli.  

U Berlin je potom došao Zvonko Bušić, kao Bogom naručen. Došao je po zadatku, da vidi situaciju oko doktora Jelića. Tako da sam mu se ja odmah pridružio. Zvonko Bušić i Julienne u Berlinu se 1971. sastaju s dr. Brankom Jelićem, jednim od najpopularnijih hrvatskih političkih djelatnika. Jedno su vrijeme čak i spavali u njegovoj ordinaciji. Zvonka Bušića je bio hrvatski politički emigranta koji je 1976. u SAD-u izveo otmicu zrakoplova kako bi skrenuo pozornost na potlačenost Hrvatske u Jugoslaviji, nakon čega je proveo 32 godine u američkom zatvoru.

Bila su to burna vremena za Hrvate i pripreme za stvaranje današnje Hrvatske. Nije mi žao propuštenih godina. Mnogi su to vrijeme koristili za osobne i vlastite probitke. Ja sam moje godine žrtvovao za opće narodnu stvar. Sretan sam da je do toga došlo. Sretan sam da je do toga došlo, da smo uspjeli, da smo uspjeli svoga omraženog neprijatelja uz velike, velike žrtve pobijediti i da imamo svoju suverenu i neovisnu državu Hrvatsku. Mi smo sanjali Hrvastku. Otac domovine dr. Ante Starčević bio mi je bio uzor u svemu. A što je tu je, valja se i dalje boriti.

U Berlinu sam bio prilikom osnivanja HDZ-a ogranka za Berlin, kada je dolazio Vladimir Šeks. Pred nama je bio dolazak rata, spremanje, organiziranje. Radili smo što smo mogli i znali. Hrvati su takvi po prirodi, kada dođe voda do grla, onda smo spremni za velika dijela.

Danas se nadamo najboljem za Hrvatsku. Borba ne staje, kako sam rekao. Može se uvijek bolje. Imamo višestranačko društvo i hvala Bogu da sami odlučujem o svojoj sudbini. Odlučimo sami o svojoj sudbini.  
Nisu samo Hrvati podijeljeni danas politički, svjedoci smo i u Europi kolike su te stranačke podijeljenosti.

Ja sam proveo do danas 55 godina u Njemačkoj. Mogu reći sve u svemu ocjena je „srednja žalost“. Ovdje sam ostavio svoje najljepše godine, čak i izgubljene i promašene, ali nije bilo skroz uzaludno, bez nekog uspjeha.

Ja mislim da bi i Hravti prihvatili Nijemce da su došli kod nas. Jer Hrvati imaju od davnina naviku da vole više tuđim nego sami sebi. Dok, eto mi veliki rodoljubi  nikako da se vratimo u našu voljenu Hrvatsku. To su životne okolnosti. Ali najkasnije ćemo se vratiti željni mirnog počinka.

Video vijesti

Najave i termini