Berlin: najava izložbe – „30 godina hrvatske neovisnosti pogled kroz novinsku fotografiju“.
Povodom 30.godina hrvatske neovisnosti u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu 15. siječnja 2022. godine s početkom u 18.00 sati otvara se izložba fotografija Večernjeg lista „30 godina hrvatske neovisnosti. Pogled kroz novinsku fotografiju.“
Veleposlanik Republike Hrvatske Gordan Bakota ima čast pozvati uzvanike na otvorenje izložbe fotografija Večernjeg lista.

Ovom izložbom, koja se otvara na obljetnicu njemačkog priznanja neovisnosti Republike Hrvatske, Veleposlanstvo će započeti obilježavanje 30. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske i uspostave hrvatsko-njemačkih diplomatskih odnosa, koje će trajati do kraja ove godine.
 
Iz veleposlanstva napominju da svi oni koji ne budu mogli nazočiti otvaranju izložbe i koji nemaju pozivnicu koja vrijedi samo za jednu osobu i koja nije prenosiva, da postoji mogućnosti uz prethodnu najavu razgledavati izložbu do 25. veljače 2022.
 
Manifestacija se održava u skladu s 2G pravila uz  nošenje zaštitne medicinske maske za lice., priopćili su u dopisu iz Veleposlanstva Republike Hrvatske u SR Njemačkoj iz Berlina.

POSTOJANJE SAMOSTALNE I NEOVISNE RH 15.01.1992. DOBILO JE I SVOJU SLUŽBENU POTVRDU...

Sad već prilično davnog 15. siječnja 1992., hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.

Bio je to dan kad su se ostvarili snovi mnogih generacija, dan kada je stvoren temelj za sigurnu, demokratsku i europsku budućnost novih generacija. Od tada je, prošlo 30 godina.

No, podsjetimo, tog 15. siječnja kada je Hrvatska postala međunarodno priznata država, Domovinski je rat bio u jeku, a gotovo trećina zemlje bila je pod okupacijom tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Na svoje je, tada priznate granice, Hrvatska izišla tek nakon završetka mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, nakon šest godina.

Te večeri prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”. Svojim je suradnicima pak rekao:

“Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

ISLAND, VATIKAN I NJEMAČKA

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon njezina proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija, a već idućeg dana novonastale države uzajamno su se priznale. Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991.
Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama Europske unije.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala Europska unija, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinili i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država - Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Zatim su, između ostalih, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), SAD-a (7. travnja), Izraela (16. travnja), iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina poslije, te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička Egipat (16. travnja 1992.).

Nakon svega, Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda. Inače, do 31. prosinca 1995. Hrvatsku su priznale 124 države. Hrvatska i SR Jugoslavija sklopile su Sporazum o normalizaciji odnosa koji je uključivao uzajamno priznanje - 23. kolovoza 1996., a uspostavile su diplomatske odnose 9. rujna iste godine. Do danas nas nisu priznali: Bahami, Burundi, Butan, Džibuti, Južni Sudan, Kiribati, Liberija, Maršalovi Otoci, Niger, Ruanda, Somalija, Srednjoafrička Republika, Svazi, Sveti Kristofor i Nevis, Tonga i Tuvalu.


Inače, nije sve teklo tako glatko kako se iz današnje perspektive čini. Bilo je podosta velikih država koje su Hrvatsku priznale nevoljko. Primjerice, samo dan nakon međunarodnog priznanja, Douglas Hurd, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, rekao je da je priznanje samo moralna satisfakcija Hrvatima, bez ikakvog bitnog sadržaja i da će se sve to lako promijeniti u idućem razdoblju.

Tu Hurdovu politiku prema Hrvatskoj obznanio je kao činjenicu pokojni predsjednik Tuđman više puta tijekom borbe za hrvatsku nezavisnost, govoreći o teškoćama s kojima se suočavamo. Tuđman je jedom prilikom o tome rekao: “Moramo biti svjesni da smo trajno, ne samo pod snažnim jednostranim povećalom svjetske politike, nego i izloženi kojekakvim neosnovanim pritiscima te začudnom nerazumijevanju našeg stanja i htijenja, našeg puta u slobodu i demokraciju. Pritiskaju nas, ali ne mogu nas skršiti niti skrenuti s našeg pravednog puta.

Sude nas i osuđuju bez osnova ili zbog sporednosti. Promatraju, a ne vide, ako pak i vide, ne priznaju ni ono što je najsvetije našem čovjeku i čitavom hrvatskom narodu. A sve to zato što se ne želimo podrediti nekim novim okvirima, sličnim onima iz kakvih smo se jedva izbavili. Zato što želimo biti svoji i Božji, živjeti s drugima u miru i skladu, na osnovama međusobnog poštovanja i priznanja”.

Video vijesti

Najave i termini