(VIDEO) RAZGOVOR: Sandra Abou Abdo -  profesorica likovne kulture, likovne umjetnosti i akademska slikarica.
Sandra, dobrodošli na razgovor za Berlinski magazin. Gledajući na internetu neke informacije o Vama našli smo da ste radili, odnosno da ste iz Hrvatske došli pod drugim imenom, Sandra Radić Parać. Možete li nam objasniti. Na internetu, evo i danas imate dva imena i prezimena. Što se dogodilo u međuvremenu?

Pa u međuvremenu se dogodilo to da sam se rastavila i udala za Libanonskog državljanina i živimo zajedno ovdje u Berlinu. Zbog toga imam prezime Abou Abdo. A na mojoj Internet stranici je ostalo staro prezime zbog toga što domena ide još dvije godine, tako da, eto. I to će se promijeniti.

Vi ste akademska umjetnica, kazali ste, profesorica likovne kulture i likovna pedagoginja. Sandra, kada ste došli iz Hrvatske u Berlin i zašto?
Došla sam 2014.godine. Stjecajem okolnosti moj ondašnji suprug je izgubio posao i ja nisam imala mogućnost zaposlenja. Radila sam u svojoj galeriji. Nažalost, na vrlo ružan način sam izgubila svoj atelje i to me strašno pogodilo tako da mi je to značilo jednu prekretnicu u životu i odlučila sam se preseliti u Berlin s obitelji.

A što znači to da ste na vrlo ružan način izgubili svoj atelje? To je isto vrlo važno jer to Vas je potaklo da odete, da napustite Hrvatsku?
To je istina. Gospođa u čijem prostoru sam imala atelje me doslovno izbacila na ulicu. I to za Uskrs. Tako da jednostavno nisam više vidjela razlog zašto bih se borila u tom prostoru i odlučila sam promijeniti svoj život.

VIDEO -  RAZGOVOR:Sandra Abou Abdo -  profesorica likovne kulture, likovne umjetnosti i akademska slikarica.


Živjeli ste na Čiovu, pa u Trogiru. Kako je tekla Vaša izobrazba?

Nakon završene akademije u Splitu imala sam više ateljea u Trogiru. To su mali prostori koji su skučeni i dosta vlažni, zbog toga sam često mijenjala radne prostore. Osim toga radila sam s više umjetnika zajedno, imali smo zajedno ateljee. I zadnji atelje koji sam imala bio je jedan krasan prostor u sklopu crkve sv.Petra u Trogiru. Međutim, pet godina sam živjela od svog, isključivo od svog rada u Trogiru, i od galerije, to jest ateljea. Nakon nekog vremena čovjek, to jest žena poput mene traži sigurnost koju nisam dobila. I jednostavno nakon tog nemilog događaja, nakon tog izgubljenog ateljea sam odlučila promijeniti svoj život. Mislila sam si, ne mogu promijeniti ljude oko sebe, ali mogu promijeniti okolinu i to sam napravila.

Sada ste u Berlinu koliko već dugo?
U Berlinu sam već osam godina. To je bio isto jedan interesantan put. Ne onako kako sam mislila da će biti, ali život je inače takav. Iznenadi nas sve, tako je i mene iznenadio.

Evo još prije Berlina, što je to što je u Vama probudilo umjetnički duh? Kada ste došli na ideju uopće da se počnete baviti slikarstvom?
Kako obično biva ta želja za umjetnošću dođe još od najranijih doba, dakle od malih nogu. Ali to nije dovoljno. Talent sam nije dovoljan. Treba biti i uporan i snalažljiv i naći načina kako sam sebe realizirati. Djelomično sam to uspjela. Bila sam najbolja studentica na umjetničkoj akademiji, primila sam rektorovu nagradu, imala sam ogromna očekivanja za budućnost za sebe. Međutim, na vrata na koja sam kucala nisam dobila nikakav odgovor. Tako da sam se morala sama snaći i iz tog razloga sam sama oformila svoju galeriju, prodavala radove, sam svoj majstor na neki način. Ali eto tome je došao kraj i to je promijenilo moj život.

Dobitnica rektorove nagrade i kofer u ruku i put Berlina?
Je, to je bilo strašno teško, pogotovo kada sam došla u Berlin. Prvi posao mi je bio čišćenje po kućama šest mjeseci. To sam radila. I onako baš se sjećam jednog događaja sa svom opremom, s rukavicama, s onim sredstvima za čišćenje, gledam sebe u ogledalo i pitam se zašto si uopće studirala, ono kao nekakav prošli život koji je bio san i sad se nalazim u toj novoj ulozi, tu Sandru koju ne poznajem, jednostavno nisam mogla to prihvatiti. Nego sam radila i uvijek sam u podsvijesti mislila, to će se sve promijeniti, to je samo trenutačna situacija.

Jeste li razmišljali “Da me rektor sada vidi”?
Nisam. Nisam, samo mi je bilo žao, i danas mi je jako žao što se sve to tako desilo. Nije bilo potrebe za time. Nisam nikada mislila da ću ići u Berlin i da ću ovdje ostvariti život, da će mi se život ovako promijeniti. To mi nije bilo u planu.

Kako je dalje tekao Vaš životni put u Berlinu?
Nakon prvih tih šest mjeseci toga radnog iskustva, paralelno sa tim sam išla na integracijski kurs B1,B2 i C1. To je trajalo ukupno četiri godine. Nakon toga sam se zaposlila u pekari, tako da sam radila poprilično noćne smjene, ono 3 sata ujutro se probudite, morate ići u pekaru, peći kruh i tako to. Bila sam cijela ispečena po rukama od guranja onih broćnica u onu peć. I bila sam užasna u tome poslu ali sam se trudila koliko god sam mogla. Najgore od svega je bilo to što mi je uništilo osjećaje u jagodicama. Tako kad bih kist uzela nekad bi jednostavno ispao iz ruke, to je sve bilo ispečeno, ta kora bi se stvorila. Bilo je stvarno gadno. I mislila sam isto tako, to je samo prolazna faza. Izdrži dok ne uspijem naći bolje mjesto, jer mi je cilj bio pedagoški rad, rad sa djecom.

I onda je uslijedilo... što?
I onda sam se upisala na njemačku akademiji ovdje sociološko-pedagoški smjer za državno priznatu odgajateljicu. Ta izobrazba je trajala 3,5 godine, sada sam završila, juhu, hehe. (govori uz osmijeh Sandra op.Autor) i paralelno s tim sam se zaposlila u dječijem vrtiću u Moabitu ovdje u Berlinu i tu radim i dan danas.

Imali ste i jednu izložbu u Hrvatskoj? Da li je bilo više izložbi ili je to bila jedna da kažemo i nastupna i oproštajna izložba? Govorimo o izložbi “Unutarnji  mostovi” u galeriji sv.Krševana u Šibeniku?
Da, ta izložba je bila realizirana prošle godine. Kustosica je bila gospođa Sonja Švec Španjol. Velika podrška u svemu tome bila je gospođa Antonija Modrušan voditeljica galerije sv.Krševana. Izložba je bila, ne mogu reći oproštajna, ali jedan sažetak svih ovih godina ovdje, osam godina boravka u Berlinu. Svi radovi su nastali ovdje u Berlinu. I svi radovi su, ne svi, odabrani, ali su svi izloženi u toj galeriji. I to je jedan krasan prostor jedne crkvice. I bilo mi je jako drago što sam uspjela tom izložbom  okruniti kraj jednog poprilicno dugog razdoblja integracije u ovo društvo.

Rekao sam oproštajna izložba. Možda je to bila doista i nastupna izložba nakon te tuge s kojom ste napustili Hrvatsku. Evo opet ste povezali te mostove domovine u srcu. Vama je Hrvatska u srcu vidimo iz Vaših riječi, Vašeg govora?
Je, to se nikad neće promijeniti. I ti unutarnji mostovi su uvijek bili moji unutarnji mostovi, gradnje između dvije zemlje, između ovoga mentaliteta i našeg mentaliteta. Nije bilo lako i kroz umjetnost sam kanalizirala sve te svoje unutarnje potrebe i osjećaje koji su realizirani u izložbi.

A Vaši radovi su Sandra većinom portreti i autoportreti. Doista jedan težak da kažemo stil. Lakše je crtati prirodu, pejzaže?
Je, za portrete morate dobro poznavati ljude. Ljude nije lako i lako je poznavati. Jer obično dođemo do nekih stereotipa, ah on je ovakav, ili onakav, ali kad se zagrebe po površini, kad se kopa o tome onda nađete stvari koje su u biti vaše. Osoba koju ne poznajete, kopate po tome svemu i ustanovite na kraju, pa hej on uopće nije drugačiji od mene.

Je li to ono da slike pričaju?
Je, hehe. Slike pričaju. I moj cilj je bio da promatrači koji gledaju te radove da osjete bar jedan dio te stvarnosti koju sam ja proživljavala. Dakle da oni osjete. To sam možda ja ili neko koga ja poznajem.

Ali kako naslikati više različitih emotivnih stanja različitih osoba? Naprimjer sad imate 15 slika i na svakoj slici se vidi različito emotivno stanje osobe. Doista, to je možemo reći jedan dio psihologije?
Da, upravu ste. Rad, umjetnički rad nastaje prvo u glavi, dakle u mislima. To je jedan filozofski rad. Također, postoje različite etape rada. Ne možete samo, to jest ja, govorim sada o sebi, ne mogu samo krenuti raditi prije nego dobro dobro promislim koja je tema, koji mi je cilj rada, koji materijali, koja tehnika, moram imati prostor. Ima puno tih faktora koji utječu na kvalitetu rada. Kad kažete različita emotivna stanja, ne možete slikati sreću ako ste tužni, morate osjećati to da biste mogli slikati. Zbog toga radovi idu u etapama. Prva etapa, druga etapa, treća etapa. Tako na jednome radu postoji ili više osoba ili više različitih tekstura i svaka tekstura predstavlja različito emotivno stanje i to je sve ukomponirano u jednu slikarsku umjetničku kompoziciju koja mora pasati. Ako paše, slika je uspješna likovno, nadam se i umjetnički, a ako ne paše onda je neuspješan rad.
I takvi radovi idu u podrum hehe.

A evo Sandra koliko Vas poznajem dugo, Vi ste vedrog duha, nasmijani, ja mislim Vi i ne možete nacrtati tužnu sliku?
Začudili biste se. Ima ih, ali to još nisam izložila. Možda jednoga dana, jer to je isto dio naše prirode. Lako je voljeti ljude koji su uvijek nasmijani i dragi i pristupačni. Ali svi mi imamo jednu tamnu stranu koju ne želimo da ljudi vide i ona je isto toliko ključna za naš duhovni razvoj, za razvoj nas kao osoba kao i ova pozitivna.

Kada ste najsretniji kao što ste evo i sada, koje su Vaše teme, šta crtate, koji je Vaš glavni motiv?
Moj glavni motiv se mijenjao tijekom godina. Zadnja izložba koju sam imala u Hrvatskoj i prije nego što sam došla ovdje je bio motiv majke i djeteta koji putuju kroz plava prostranstva. Dok sam bila ovdje, to jest ovdje sam radila portrete. E sad, sljedeći radovi, sljedeća tematika pa ne znam je li bih to smjela reći, je šuma i stanja u šumi, šuškanja lišća, promjena godišnjih doba, životinje koje se nastanjuju tu, zemlja, različiti tipovi zemlje, različita stabla, dakle jedan mikrosvijet prirode ali ta priroda je naša unutarnja priroda, jer moji radovi su uvijek povezani sa unutarnjim duhovnim stanjima.

Mogao bih reći po ovoj najnovijoj najavi idete u korak sa ovom zelenom agendom i najnovijom njemačkom politikom. To je sada moderno. Moderna tema?
Da. Ta je moderna tema, ali oni to obrađuju iz jednog drugog kuta. Za njih je to politika, za mene nije. Ja uzimam samo taj motiv koji onda prerađujem kroz svoja unutarnja stanja. Dakle u prvom planu neće biti, ne znam, zeleni i očuvanje prirode. Naravno to je uvijek dobrodošlo, ali mi svi imamo tu unutarnju šumu, ta lutanja kroz šumu. Naprimjer izgubili smo se u šumi i gledamo gore i vidimo zvijezde i nadamo se boljem jel. Recimo u tome smislu je moj pogled kroz tu tematiku prirode i šume.

Sandra, moram se još jednom vratiti u tvoju najraniju mladost. Mladi ste ostali bez dijela obitelji. Koliko je to emotivno utjecalo na Vas i koliko ti je to dalo snagu da idete i da se sami  borite kroz život?
Pa iskreno rečeno nikad nisam osjećala da nemam obitelj jer moja mama je uvijek bila tu i davala mi sve što je bilo potrebno i tako dalje. Ali sam znala da nemam nikoga iza mene ko bi me mogao podržati i ko bi me mogao zaštiti na neki način, bez oca i brata, to je stvarno teško za bilo koju ženu. Tako da moje misli su bile zaštiti mamu, ne praviti joj probleme i biti najbolje što mogu tako da se ona bolje osjeća, da bude ponosna, da joj bude drago, da joj ne budem opterećenje i nikad nisam računala na nikoga da će mi pomoći. Dobrodošla bi bila pomoć, ali baš da sam računala, da sam sve svoje snage dala na eto ta osoba će mi pomoći, vjerujem  to nisam nikad napravila. I do dana današnjeg je tako.
 
Jedino ste napravili problem majci kada ste se odlučili otići u Berlin?
E to je bio ogroman problem. Nije vjerovala svojim ušima kad sam joj rekla i bilo joj je teško to za prihvatiti ali evo nakon 2-3 godine je to prihvatila i danas se često posjećujemo i zadovoljna je.

Sandra, evo pripremajući se za ovaj razgovor negdje sam vidio da su Vaše slike nakon početka i samoga kraja, odnosno kada je djelo gotovo, teže  za 1 kg. Što to unesete u taj jedan umjetnički rad?
Da. To je odlično pitanje. Radi se o slojevima lazurnog namaza boje, to jest ulja, ulje je samo po sebi teško. To je jedna tehnika podslikavanja, renesansna tehnika gdje idete od same konstrukcije lika i onda prvi sloj boje čekate da se osuši, drugi sloj boje čekate da se osuši, ali morate prekriti cijelu površinu te slike, toga platna ili podloge, npr. drva na kojem ja radim i svaki sloj teži i onda na kraju recimo nakon 5 ili 10 ili 15 slojeva zavisi koji mi je cilj, što želim postići s tom slikom. Naravno da samo ta lazura teži, samo boja teži plus određene teksture koje koristim, recimo piljevina ili kaširani papir. Sve to ima svoju težinu, tako da mora biti čvrst zid na koji se stavlja slika.
Još jednom da se vratimo ovom dolasku u Berlin. Niste poznavali njemački jezik. Kakav je to bio osjećaj, ono prvi dan?

Je li to bio kraj svijeta?
Je, bio je kraj svijeta hehe. Slušala sam radio i apsolutno ništa nisam razumijela što govore i mislila sam u sebi, ovaj jezik zvuči tako nekako, ovo nikad neću naučiti, nema šanse. Jednostavno je bilo nezamislivo da ja pričam njemački i pogotovo da radim sa djecom, da učim djecu. Čak i pričati njemački sa malom djecom imate tu jezičnu barijeru koju moraju proći, ali evo stvarno bilo je izazovno.
 
Tada ste imali 33 godine ja mislim kada ste došli u Berlin.  Sandra, evo dan danas gdje radite, što radite, jeste li sretni i zadovoljni?
Radim u dječijem vrtiću u Mobitu i zadovoljna sam sa svojim poslom i radim pedagoško-umjetnički rad. Povremeno vodim i likovne radionice s tom malom djecom i jako sam zadovoljna svojim postignućem jer radim ono što volim. To sam oduvijek htjela raditi. Jedino ogromnu tugu, pa na neki način ljutnju, osjećam zato što ne mogu u Hrvatskoj raditi taj posao, nisam mogla u Hrvatskoj taj posao raditi, a školovala sam se za to. I još uvijek je ta velika ljutnja u meni. Jer to nisam željela raditi ovdje u Berlinu, željela sam to raditi u svojoj zemlji.

Bi li se danas vratili?
Ako su uvjeti rada dobri i ako je plaća prihvatljiva da.

Sami znate da su umjetnici u Hrvatskoj malo možemo reći u drugom planu kada gledamo i zdravstveno osiguranje i mirovinsko osiguranje i da je doista težak umjetnički život u Hrvatskoj. Možda uspijevaju ovi vrhunski?
Razumijem Vas što kažete ali umjetničko obrazovanje treba poći od najranije dobi što znači da mi trebamo reformu školstva. Kad kažem reformu školstva, mislim još od vrtićke dobi. Ako djecu učite da je umjetnost sastavni dio njihovog života i da je vrijedno ulagati u umjetnost onda oni odrastaju s tom idejom i znaju cijeniti tuđi rad, tuđi umjetnički rad.

Umjetnički rad je intelektualni rad. Intelektualni rad je nešto što vi ne možete vidjeti, ali čak možete vidjeti. Recimo tekstovi ili bilo što, ali je nositelj društva i taj nevidljivi nositelj društva, je duh društva. A moja zadaća kao umjetnice je štiti taj duh društva, našega hrvatskoga društva. I moje snage, i snage svih drugih umjetnika idu u tom pravcu da zaštite taj duh da se on očuva, da se ne izgubi. Tipa, šta ti „maljaš“, to ja mogu. To sam čula milijardu puta. Ali kopati po tome i ići u to i kroz umjetnost osvijestiti nekakve kontraverzne točke koje bi mi mogli poboljšati u našem društvu e to je malo teže. Lako je nacrtati lijep cvijet, ali kada ideš u dubinu svega toga, npr. odakle cvijet dolazi, zašto baš cvijeće, zašto ljudi vole cvijeće.

Zašto ne bi radili političke teme i kritizirali vrh države, ono zašto nemamo bolje zdravstveno osiguranje, zašto moram ići tamo, zašto moram ići „vamo“ zašto to nemam sve u svojoj zemlji. Zašto je toliko ljudi izbjeglo iz Hrvatske? Doslovno izbjeglo. Zašto se neće vratiti? Recimo kad idemo u tu tematiku kroz umjetnost i radite to, radovi mogu biti slike, mogu biti performansi ili bilo šta to nije medijski popraćeno. A upravo je kritika potrebna da se društvo razvija. Bez kritike nema razvitka društva.

A što mislite o korupciji? Ima li korupcije u Hrvatskoj?
Korupcija je ono ka’ dobar dan. To je strašno. Prijateljice i kolegice koje su sa mnom studirale na umjetničkoj akademiji imale su jako teške priče tako da ja sam u neku ruku najbolje prošla, jer sam bila sama svoj gazda u svojoj galeriji. Radila sam portrete i tako to. Od toga sam dobro živjela. Ali za dobiti stalan posao je trebalo napraviti nekakve stvari, tipa učlaniti se u stranku i tako to što ja nisam mogla napraviti, moj moral mi nije to dozvoljavao, a kamoli umjetnički duh u meni. Jer to bi ubilo umjetnički duh u meni, bez  obzira. I zamislite situaciju da sam se na taj način uspjela popeti na nekakvu stepenicu, ući u medije, biti u novinama i biti kao uspješan umjetnik, mene svi poznaju, a u sebi plačem, u sebi nestajem, nema tog žara u meni. Mislim, čemu onda život. To su bile moje misli. Tako da mi je drago što je moj život krenuo u jednom drugom smjeru i što je bio toliko težak od početka, jer valjda to znači živjeti. Osjećam se živom. Uvijek sama sebi nađem nekakvu zanimaciju i dam sebi nekakav level koji moram dostići i tako se guram naprijed.

Sandra to je točno, ali evo ljudi da bi uspjeli “izgube domovinu”?
Je, to je strašno. To je ta tuga koju čovjek osjeća. Ja mislim da bi ljudi trebali doći ovdje i živjeti ovdje i s mislima, možda se nikad neću vratiti i taj osjećaj kad znaš da si Hrvat u stranoj zemlji i da se možda nikada nećes vratiti, a uvijek se želiš vratiit, uvijek postoji to vratit ću se, vratit ću se a dani prolaze, godine prolaze, osam godina već. To je ta tuga koja ne prestaje. Melankolija je jedna, koju nosite u sebi svaki dan

Sandra, danas kao akademska umjetnica, profesorica likovne kulture i likovna pedagoginja radite sa najmlađima, malom djecom.
Da li Vas to ipak opušta?
Raditi sa malom djecom je naravno dosta zahtjevno  ali isto tako puni mene i kao osobu i kao umjetnicu zbog toga što mala djeca stvari koje vide, npr. snijeg vide po prvi put i oni su totalno očarani tom pojavom, „wow“ snijeg, kao nekakva čarolija, nešto pada, nešto lagano i hladno. I ta iskrenost dječija, ne samo u doživljaju nego i crtežu. Kad crtaju, crtaju svoje emocije i doživljaje i ono što mogu, to mi daje snagu u umjetnosti, puni mi baterije umjetničke, jer te stvari su kao inspiracija za nas. Jer mi svi veliki umjetnici pokušavamo bit djeca, to jest ne zaboraviti kako je biti dijete.

Koji su dalji planovi glede Vaših predstavljanja likovnih, evo konkretno imate li u planu neku novu izložbu. Evo u Berlinu možda, još nismo vidjeli Vaše radove na jednom mjestu?
Da. Nadam se. Radim na tome. Radim sad na novom ciklusu koji sam eto samo kratko spomenula, predstavila. U Berlinu bih naravno voljela imati izložbu. Dala sam sad zahtjev za članstvo u Berlinskoj udruzi profesionalnih umjetnika. Nadam se da će me primiti. Također se nadam dobiti atelje. Samo to je jedan proces koji neće biti tako lak, ali evo poduzela sam već korake u tom pravcu i sad mi je naravno lakše kad sam završila školovanje jer taj dualni studio, raditi i školovati se u isto vrijeme mi uopće nije davao vremena za bilo šta i sad se mogu više posvetiti svome umjetničkom radu.

Bio je to težak put sa tim dualnim školovanjem, posao i školovanje?
Da. Sve skupa 40 sati tjedno. Dakle puna satnica hehe. Plus putovanje.
To je bilo gadno, stvarno gadno.

Kako je glasio Vaš diplomski rad?
Moj diplomski rad je glasio, trebam prevesti s njemačkog na hrvatski. Radilo se o jeziku i umjetničkom izražavanju kod djece i na način na koji jezik utječe na umjetnički rad i na umjetnički rad kod djece, dakle kako se međusobno isprepliću i utječu kod djece ispod tri godine. Tako je glasio moj umjetnički rad, radila sam različite projekte ss djecom, teorijski dio i empirijski dio, sve skupa je trajalo par mjeseci i evo rezultati su bili dobri.
 
Negdje kažu da umjetnici oponašaju prirodu. Sandra šta se ovo dešava sa ovom našom prirodom. Evo ljeta su, mi dolazimo iz ovih južnih krajeva, sve neizdrživija, zime evo sve blaže?
Sa prirodom, postoje dvije vrste prirode. Postoji priroda koja nas okružuje, dakle u mjestu u kojem se mi nalazimo i postoji naša unutarnja ljudska priroda. Ako u mojoj unutarnjoj ljudskoj prirodi sija sunce i vidim more onda ta priroda koja je oko mene, ne mislim da je manje vrijedna, ali je na istom levelu kao i ona koja je  u meni, koja ne može izaći. Ne možeš je izbrisati, ne možeš je poništiti. Da se nalazim u pustinji istu sliku bih vidjela, jer dijete poput mene koje je odraslo i školovalo se u Dalmaciji živi sa tim slikama, svoje domovine, svoga mora, svoga sunca, svojih prijatelja, flore i faune.

Kako ste se snašli nakon 8 godina u Berlinu kada su u pitanju Hrvati? Imate li kontakt sa Hrvatima i nekim hrvatskim udrugama?
Kada sam došla u Berlin posjetila sam atelje Lovre Artukovića bila sam također gost student na umjetničkoj akademiji u odsjeku koji vodi gospođa Kristina Leko, posjetila sam i Prima centar u Berlinu pod vodstvom gospodina Balova, bila sam na par izložbi hrvatskih umjetnika. Naravno uvijek mi je cilj podržati kolege. Problem je naravno vrijeme. Imate li vremena, nemate vremena, kad se naći s nekim itd. Ali sad imam puno više vremena, tako da se nadam da će ti kontakti biti jači.
Ja sam imao čast jednom prije desetak godina razgovarati sa Lovrom Artukovićem u njegovom ateljeu.

Ja mislim da je on danas jedan od većih među najvećim?
Pa naravno. Mislim da je cilj svakoga umjetnika sam sebe produbiti i uvijek sebe tjerati na nešto novo i nešto bolje.
Tome se svi nadamo, svi umjetnici.

Koga poznajete još od hrvatskih umjetnika, ima li ih u Berlinu?
Pa od mlađe generacije ne. Mislim da bi trebalo nas umjetnike nekako povezati ovi koji smo ovdje. Da bi se možda mogli međusobno više podupirati, možda doći do nekih novih saznanja. Ali evo Prima centar je dobar primjer gdje se to može napraviti. Ali baš ovako neformalno druženje to je isto potrebno.

Dobro, Prima centar od gospodina Balova, oni djeluju već dugi niz godina i oni to rade s jednim dobrim kontinuitetom?
Da, da.

Sandra kakvi su dalji planovi. Evo kažete čekate i godišnji dopust, put opet prema rodnoj Hrvatskoj, Dalmaciji?
Da. Čeka se ljeto. Dakle nekako se sad to svelo od ljeta do ljeta. To mi je cilj za sada. A planovi su jednostavno i dalje boriti se u svom umjetničkom radu jer nije bilo dovoljno dokazati se samo u Hrvatskoj, sad me čeka nova etapa, sebe kao umjetnicu ostvariti u Berlinu. To je u potpunosti nešto drugačije nego u Hrvatskoj, pogotovo sad nakon završenog studija koji je pedagoški studij. Dakle nije umjetnička akademija nego je pedagoški studij. Ponovo početi produktivno raditi na svom umjetničkom dijelu ličnosti.

Čekajući atelje, čekajuću prvi berlinsku izložbu, Sandra koliko slika stoji negdje sakrivenih, koje još nisu vidjele svjetlo dana?
A stoji ih puno hehe. Stoji, stoji. Stoji puno jer nakon nekog ciklusa kojeg radite treba odabrati radove koji su dostojni predstavljanja i uvijek je pitanje na koji način se želite predstaviti publici. Naravno mogu se svi radovi koji ste napravili izložiti, nekad to zna biti interesantno, npr. način na koji ste dolazili do određenog rješenja, likovnog rješenja, kompozicijskog rješenja itd., tehničkoga.
To zna biti interesantno.

I jedno teško pitanje, prodajete li svoje slike?
Da. Mislim, svi radovi su na prodaju. Da.

Vidimo imate internetsku stranicu, imate facebook stranicu. Mogu li se tamo vidjeti Vaši radovi?
Ima i na instagramu također, al evo na mojoj facebook stranici su svi podaci koji su potrebni za kontakt i moja web stranica na kojoj, ljudi koji nemaju facebook ili instagram, koji su rijetki, mogu pogledati o čemu se radi.

Recite nam još jednom koje materijale sve koristite, jedan dio ste spomenuli kad smo govorili o težinama same slike, koliko se materijala potroši. Koje materijale koristite u Vašem radu?
Dake koristim drvo kao podlogu. Može biti i platno kao podloga, može biti i metal kao podloga. Na metalu još nisam radila, ali sam ga koristila na način da sam sakupljala stvari iz starih dalmatinski konoba i te dijelove sam integrirala u svoje radove. Na primjer veliki ključ od stare konobe ili dio stare bačve, onaj miris koji je još ostao u bačvi se osjeti na tome radu i to je jedna boja jedna patina, koju ne možete dobiti. Dakle umjetnost se može pokušati napraviti ali to nije to, jer ipak vjerujem da ljudi znaju prepoznati nešto što je autentično. Isto tako i miljetiće koje je moja mama radila, žicu, drvo, dakle piljevinu, drvofiks, to obavezno, bez toga se ne može, i boja za brodove. Recimo kod nas se može kupiti jedna krasna boja, plava boja za brodove koju ne mogu naći ovdje.

To sam negdje i pročitao, to je Vaša najdraža boja.
Je, najdraža boja. Tom bojom sam opiturala vrata svojega ateljea i to je bila baš onako intenzivna boja, koja je svjetla isijavajuća boja. Ne možete je naći onako u šopovima i negdje, nego baš u brodovima. I ona se ljušti. Kad stavite 2-3 namaza ona se ljušti i onda date patinu po tome i onda dobije baš jednu ljepotu starine, ono šta je u biti moja domovina, jeli Hrvatska, Dalmacija, Trogir, ta jedna čipka toga grada, ta jedna mistika i ljepota te starine.

Pogodila nas je ova pandemija s koronom, pogodilo nas je otuđenje, pogodilo nas je nedruženje, pogodilo nas je zaključavanje ljudi u sebi. Šta biste danas Vi kao umjetnica poručili čovjeku, ženi, djetetu?
Da, to sve što ste naveli je itekako utjecalo na sve nas, ali u ljudskoj je prirodi, vjerujem da je tako, postoji jedna ljubav prema samome sebi i prema svima i prema svemu okolo sebe. I mislim da je najbitnije naći tu iskru unutar sebe, jer kad je nađete ništa je ne može ugasiti ni korona ni ne znam, ni nestašica ovoga ili onoga. Uvijek postoji ta nada i ta ljubav prema svima bez obzira gdje se nalazite, s kojim ljudima, životinjama, u kojoj zemlji. Sami sebe ćete uspjeti spasiti na taj način.

Hvala Vam lijepa na  razgovoru?
Hvala Vama.

Video vijesti

Najave i termini