HKM Berlin: Sveta misa za sve stradale žrtve Vukovara, Škabrnje i Ovčare, za našu slobodu i našu Domovinu.
S molititvom za sve žrtve Vukovara, Škabrnje i Ovčare, Hravtska katolička misija (HKM Berlin) odala je počast svetom Misom, za pokoj njihovih duša, za Domovinu i njezinu budućnost.



U Berlinu je služena Misa za žrtve Vukovara, Škabrnje i Ovčare. U jednoj od tri crkve u kojima se održavaju svete Mise pod okriljem Hrvatske katoličke misije u Berlinu, u crkvi St. Bonifatiusa, služena je Sveta misa za žrtve Vukovara, Škabrnje i Ovčare.

Svetu misu predvodili su župnik i voditelj HKM Berlin fra Zvonko Tolić i svećenik fra Dejan Međugorac.

Draga braćo i sestre, danas se sijećamo, spominjemo svih žrtva Vukovara, Ovčare, Škabrnje, svih onih onih koji su dali živote za našu Domovinu, za našu slobodu, za ovo što mi jesmo, što s ponosom možemo reći.
Zahvalni njima i zahvalni Bogu, jer nam je dao takve žrtve, takve žrtvenike, takve heroje, zahvalni Bogu za njegovu ljubav, za naš narod, za našu Domovinu, pokajmo se se za svoje grijehe, kako bi smo čista srca i čiste duše mogli slaviti ovo sveto misno Otajstvo.

Za naše branitelje, za naše stradale civile u Domovinskom ratu, za sve one koji su ugradili svoj život za našu Domovinu, kroz cijelu našu povijest.
Kazao je na početku Svetog misnog slavlja fra Zvonko Tolić.

Svetoj misi nazočio je veliki broj vjernika, među kojima su bili i brojni djelatnici veleposlanstva Republike Hrvatske u SR Njemačkoj, izaslanica Veleposlanika Gordana Bakote Marica Jukić- opunomoćeni ministar, brigadir Zdravko Barbarić-vojni izaslanik, Ivan Marić-drugi tajnik veleposlanstva i drugi djelatnici veleposlanstva RH u Berlinu.
 
Fra Zvonko Tolić u nastavku misnog slavlja u nadahnutoj propovjedi naglasio je okupljenim vjernicima.

Prošlo je 31 godina od ogromne tragedije našeg naroda i naše Domovine. Sjećamo se s poštovanjem svih naših žrtava. Možda ponekad i sa zaboravom, zaboravljajući u svakodnevnim trkama života, one vrijednosti na kojima počiva naš život, naša sloboda, naša Domovina.

I kada govorimo o tim žrtvama, uvijek bi smo trebali u svojem srcu imati poniznosti i poštovanja za ono što je za nas učinjeno.

Razmišljajući o današnjem danu o onome što se događalo prije 30 i nešto godina, razmišljajući o žrtvama, trebamo se pitati danas i večeras ovdje, možemo li i smijemo li zaboraviti njihovu žrtvu i biti hladni na ono što danas imamo, nezahvalni za ovo što jesmo.

I danas su ostali mnogi tragovi, tragovi u životima ljudi, najprije na dušama, zbog žrtve, zbog patnje, zbog svega onoga što nam je dao križ u životu i na stvarnosti. Ali taj križ je rodio vjeru, rodio zahvalnost. Taj križ je nešto što je obilježilo i obilježava naš narod kroz 13 stoljeća pa do naših dana, nas ovdje.

Kada razmišljamo o onome što je Marija za nas  učinila (majka koju naš narod ne bez razloga zove Kraljicom Hrvata) znademo da je simbol hrvatskog vojnika prije 30 godina bila krunica oko vrata i nada da će ljubav, da će vjera, da će dobro u konačnici pobjediti svako zlo.
Nada koja vraća snagu, neobjašnjivu silu da zlo nema posljednju riječ, da zlo nemože u konačnici pobijediti. Kristova ljubav i Kristov križ su potvrda da dobro pobjeđuje…

U nastavku propovijedi Fra Zvonko Tolić je naglasio.

I pitamo se danas nakon svih ovih stoljeća i gotovo nakon ovih 30 godina, imamo li pravo danas u ovoj našoj drugoj domovini, 30 godina poslije, olako prelaziti preko svega, zaboravljajući i sjećajući se samo onda kada nam je nešto potrebito i kada nas nešto čini ponosnim ili sretnim.

Imamo li pravo zaboravljati ljubav koju su nam dali. I one bakice koje su molile i nevine svoj život položile na Oltar Domovine i ona dijeca koja su također nevina ubijena. Svaka žrtva za Domovinu je žrtva ljubavi, žrtva na kojoj mi počivamo, na kojoj hodamo, na kojoj živimo, na kojoj gradimo svoju budućnost i pitamo se imamo li ih  pravo zaboraviti i olako prelaziti preko svega…


Ta kuća, ti temelji, koju su nam naši heroji stvorili, je temelj koji moramo graditi i zidati kuću naše Domovine.

I neka ovaj dan, Dan sijećanja na žrtve Vukovara, Škabrnje, sve one znane i neznane civile u našoj Domovini, u svim onim mjestima gdje je živio hrvatski narod i gdje živi ili gdje su mu zatrali svaki trag a ostali su samo zarasli grobovi, imamo li pravo preko svega toga prelaziti, jer ovaj Dan sijećanja je doista dan kada bi smo trebali ne biti samo zahvalni, nebiti samo oni koji se sijećaju, nebiti samo oni koji kažu hvala, nego nastaviti graditi gdje su oni stali.

Nastaviti zidati Domovinu, ma gdje mi bili u Svijetu, ma što radili u životu. Ona je naša, utemeljena je na ljubavi onih koji su prerano otišli a možda su večeras i s nama u ovoj crkvi trebali biti.

I ove upaljenej svijeće koje simboliziraju naš hrvatski križ, znak ljubavi i Vukovarski toranj ovdje ispred Oltara, pokazuju nam da bi smo mi trebali graditi svoj život, svoj život ponosnih nasljednika, ponosnih katolika i Hrvata ovdje u ovom gradu Berlinu.

Trebali bi smo graditi u zahvalnosti i da ona žrtva koju su za nas prinijeli nije uzaludna, nego žrtva na koju smo ponosni, žrtva koja će nam pokazati da su oni učitelji, kako se mržnjom i zlom nemože ništa postići. Kako jedino ljubav zajedno sa zagrljenim križom može pobijediti.
To nam je pokazao Krist, to su nam pokazali naši branitelji, to su nam pokazale naše žrtve i naša nedavna i daleka prošlost.

To su nam pokazali! A oni koji ne zaboravljaju svoje korijene, svoju prošlost, imaju i svoju budućnost.
Neka ova žrtva koju su naši heroji podnijeli nebude za nas uzaludna, nego temelj naše sretnije budućnosti.
Kazao je između ostaloga u propovijedi fra Zvonko Tolić župnik HKM Berlin, u Berlinu 18. Studenog 2022. godine, gdje je pod okriljem HKM Berlin služena Misa za žrtve Vukovara, Škabrnje i Ovčare.

BITKA ZA VUKOVAR JE NAJVEĆA I NAJKRVAVIJA BITKA U DOMOVINSKOM RATU.
To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga koja je trajala od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Početkom studenog srpske snage krenule su u žestok napad na Lužac, strateški važan dio grada. Ubrzo nakon toga, 11. studenog, pali su Bogdanovci koji su bili jedino mjesto uz Vukovar koji su uspjeli donekle odbiti agresora.

U zadnjim danima bitke, obrana grada je slomljena na dva mjesta: jedna linija od Lušca do Dunava i druga na Vuci u centru grada.

Branitelji više nemaju protutenkovskog oružja, pa su se podjelili u manje grupe i probili se na zapad.
Jedna grupa branitelja na Mitnici i Borovu Naselju je potpuno okružena agresorom i bez municije. Uhićeni su s ostalim civilima 18. studenog 1991.g. na dan koji je označen kao dan okupacije Vukovara.
Pad Lušca označio je kraj vukovarske obrane.

Video vijesti

Najave i termini