Veleposlanstvo RH u Berlinu: Otvorena Multimedijalna izložba fotografija “MIRNA REINTEGRACIJA I PRAVO NA DOM“.
Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Berlinu organiziralo je multimedijalnu izložbu fotografija “MIRNA REINTEGRACIJA I PRAVO NA DOM“, uz prikazivanje dokumentarnog filma i promociju monografije „Pravo na dom“, koje u okviru provedbe programa Kulture sjećanja, provodi Zajednica povratnika Osječko-baranjske županije.
U Berlinu su nazočili Branko Pek predsjednik Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije, Zlatko Dernaj, predsjednik Udruge„Heroji Osijeka“ hrvatskih branitelja, invalida, stradalnika, domoljuba i njihovih obitelji, Ivan Hodak ravnatelj Crvenog križa Osijek i Zoran Konak načelnik općine Popovac.
Pozdravni govor Veleposlanik Gordan Bakota izložba “Mirna reintegracija i pravo na dom“ 18.11.2024
Nazočne je na početku večeri pozdravio veleposlanik RH u SR Njemačkoj Gordan Bakota.
Pozdravljajući goste delegaciju iz Osječko-baranjske županije RH koju je predvodio Branko Pek, naglasio je kako mu je u ovom teškom za sve Hrvate danu svakog studenoga, svake godine, vas pozdraviti i zahvaliti vam se da ste došli u ovolikom broju i pokazati na jedan način pijetet, za naše najveće žrtve Vukovara i Škabrnje i na taj način, na neki način dali obol, koji svi dajemo ovih dana, posebno danas, 18.11.2024 na 33. obljetnicu pada Vukovara, onim našim najboljima koji su ginuli za našu Domovinu.
Na početku bih vas zamolio za minutu šutnje za sve žrtve ali i za sve poginule braniteljice i branitelje ne samo Vukovara i Škabrnje nego cijele Hravtske u Domovinskom ratu i za sve žrtve Domovinskog rata.
Kazao je između ostaloga velepsolanik Gordan Bakota.
Razgovor Gordan Bakota Vukovar Berlin- Izložba “Mirna reintegracija i pravo na dom“ 18.11.2024
Izuzetno uspješna i dobro organizirana promocija povijesno-dokumentarističke monografije “Pravo na dom” autora i urednika Branka Peka održana je u veleoslanstvu u Berlinu. Pred prepunom dvoranom o monografiji je govorio autor Branko Pek.
Razgovor Branko Pek predsjednik Zajednice povratnika Osječko baranjske županije -Berlin 18.11.2024
Jedan od autora izložbe predsjednik Zajednice povratnika Osječko-baranjske županije Branko Pek, ujedno i autor dokumentarnog filma koji je prikazan u Berlinu, naglasio sljedeće.
Zahvaljujem se Marini Perković i Mladenu Nimcu, kao i veleposlaniku Gordanu Bakoti i svim suradnicima. Neznam na koji način bi izrazio zahvalnost za način i organizaciju prijema našeg izaslanstva iz Osječko-baranjske županije. Obišli smo dosta država i gradova i nigdje nismo naišli na ovakav prekrasan prijem i organizaciju našeg boravka kao ovdje.
Potom je rekao nekoliko rečenica o Zajednici povratnika Osječko-baranjske županije. Naglasio je između ostaloga da Hrvati izvan Domovine, po našem dubokom uvjerenju više vole Hrvatsku nego mi koji smo tamo. Mi se bavimo lokalnim i svakakvim problemima a pravi osjećaji i pravo domoljublje vidimo kod vas i u Mađarsko i u Austriji i u Njemačkoj.
Primjećujemo da je taj vaš naboja veći nego u Domovini i na tome vam čestitam i drago mi je. Vidio sam sinoć u crkvi, puna crkva posebno mladih ljudi. To na poseban način cjenim, kazao je Pek u Berlinu.
Nakon promocije prikazan je dokimentarni film “Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja” kao uvod u predstavljanje izložbe fotografija “Mirna reintegracija i pravo na dom” autora Branka Peka i dr. sc. Ane Holjevac Tuković. U pripremi izložbe sudjelovali su: Hrvatski memorijalno – dokumentacijski centar Domovinskog rata te državni arhivi iz Osijeka i Vukovara.
Branko Pek se osvrnuo i na recenzija knjige „PRAVO NA DOM“ Dr. sc. Zlate Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica u Hrvatskom institutu za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
Slavonski Brod.
Recenzija Branko Pek / Berlin- Izložba “Mirna reintegracija i pravo na dom“ 18.11.2024
Knjiga „PRAVO NA DOM“ satkana je iz Devet tematskih poglavlja u knjizi:
– Agresija na Republiku Hrvatsku;
– Progonstvo;
– Uloga međunarodne zajednice u rješava nju krize na prostoru bivše Jugoslavije;
– Međunarodni dokumenti;
– Objavljeno u medijima;
– Povratak prognanika;
– Obnova;
– O temi pišu: akademici, enciklopedisti, povjesničari, političari, te
– Pojedinačni primjeri i svjedočanstva
Knjigu „Pravo na dom“ koncipirali su urednici i priređivači BRANKO PEK i prof. dr. SLOBODAN LANG na 360 stranica tako, da se ova knjiga i nakon odmaka od 20 godina može parcijalno čitati, jer svako poglavlje, iako na istu temu – PRAVO NA DOM – donosi pred čitatelja zanimljiva viđenja proživljenog vremena kojega
se gotovo svi autori priloga, kao izravni sudionici, s ponosom i poštovanjem sjećaju.
Golemi su trud uložili priređivači, koji se u knjizi javljaju i kao autori priloga da pristupe i različite
stilove pisanja 44 autora slože u vrlo zanimljivo i čitko štivo. Oni su priloge objedinili u jednu cjelinu
i načinili kvalitetan tekstualni materijal kojim se dostojno obilježava 20. obljetnica stradanja hrvatskih
prognanika tijekom agresije na Republiku Hrvatsku i tijekom Domovinskoga rata, postupni povratak prognanika u njihove domove, obnova te opstanak građana Republike Hrvatske u tadašnjim okupiranim područjima.
Svojim poglavljima se ovo djelo izdiže s razine lokalne povijesti i postaje model obrade teme koja do sada u Hrvatskoj historiografiji i nije baš znatnije zastupljena.
Knjiga pod naslovom PRAVO NA DOM grupe autora, nije samo vrijedan prilog za proučavanje stradanja civilnog stanovništva tijekom agresije na Republiku Hrvatsku nego je vrijedno djelo malobrojnoj literaturi posvećenoj životu prognanih građana Republike Hrvatske za vrijeme Domovinskoga rata i poraća, te njihovog postupnog povratka u svoje porušene, kasnije obnovljene domove, kao i opstanku i teškom životu onih koji su ostali živjeti na okupiranome području.
Posebice su u knjizi vrijedni zemljovidi, grafički i tabelarni prikazi broja prognanika po općinama i županijama temeljenim na podacima Ministarstva obnove Republike Hrvatske za razdoblje od 1992. do 1996. godine; razrađeni su Vance-ov plan, Plan „Z – 4“, Badinterov Plan sukcesije bivše Jugoslavije, Mirovna operacija Ujedinjenih naroda UNPROFOR, Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, Erdutski sporazum te djelovanje Prijelazne uprave UN-a UNTAES.
Iako je knjiga sadržajno cjelovita, zbog velikog broja autora, svako je poglavlje priča za sebe pa se tako može i čitati – odvojeno. Sadržajno je razumljiva širokom krugu čitatelja, a svaki prilog odiše snagom, upornošću i voljom za povratkom prognanih i izbjeglih te pokazuje put koji vodi napretku društva.
Zbog velikog broja fotografija knjiga je, ujedno, na neki način i foto-album, ali i zbirka sjećanja, priopćenja, kalendarij…
Svojevrsna je spomen-monografija i predstavlja dragocjeni priručnik za sve one koji se bave i žele baviti tom i sličnom tematikom. Istodobno ima veliku vrijednost ponajprije stoga jer omogućuje da
se za pamćenje sačuva najviše što je moguće – ono što je u odmaku od 20 godina prešlo u jučerašnjicu, dijelom i u zaborav. Iako knjiga završava bez zaključnih misli, ima logike i opravdanja jer daje čitateljstvu mogućnost da se neprestano vraća na pojedina poglavlja i mogućnost osobnog zaključka. Ona kao povijesni dokument pridonosi spoznajama, jer je većina autora u svojim prilozima objavila velik dio podataka do sada ne napisanih na jednome mjestu.
Recenziju Prof. dr. sc. Anđelka Milardovića „Kulturom sjećanja protiv strategije zaborava“ pročitao je Milan Nimac.
Recenzija Mladen Nimac – Berlin- Izložba “Mirna reintegracija i pravo na dom“ 18.11.2024
Rat i agresija na Hrvatsku generirali su prisilne migracije i etničko čišćenje. Krajem 1991. protjerano je više od 700 tisuća osoba iz svojih domova. U jednom trenutku u progonstvu je bilo 15% stanovništva Republike Hrvatske. U ovoj monografiji predstavljena je kronika stradanja, povratka i sjećanja na vremena kada su ljudi preko noći ostali bez svega, i kada su morali napustiti svoju kuću i najbliže. Život prognanika i izbjeglica dokumentiran je ne samo u ovoj monografiji. Nedavno je svoju literarnu inačicu dobio u romanu Hotel Zagorje, hrvatske književnice Ivane Simić Bodrožić.
Ratna stradanja i razaranja bila su strašna. Postoje različiti izvori, te hrvatsko i srpsko motrište. Prema tim izvorima slika je ovakva: „U ratu je poginulo preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale) prema Ivi Goldsteinu ili 15.970 prema Draženu Živiću, znanstvenom suradniku Instituta društvenih znanosti “Ive Pilara”, te 8.039 na srpskoj strani, od toga 6.760 na području pod kontrolom pobunjenih Srba, a 1.279 vojnika JNA, prema beogradskim službenim podatcima. Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskoga teritorija, na kojemu je živjelo 36% hrvatskoga stanovništva. Pod okupacijom se našlo 14.760 km2 ili 26% hrvatskoga teritorija.
…Odnos međunarodne zajednice spram agresije na RH bio je ambivalentan i kalkulantski. U procesu raspada bivše države do zadnjeg se trenutka vjerovalo u čudnovate lijekove i politička bajoslovlja različitih domaćih i stranih mudroslova. Međunarodna zajednica intervenirala je slanjem mirovnih snaga. Prema tomu: „Dana 21.veljače 1992. ,Vijeće sigurnosti je formiralo zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) za rješavanje krize u Jugoslaviji u okviru konferencije Europske zajednice o Jugoslaviji.“ Kao što znamo formirane su tri zaštitne zone pod protektoratom UN: sektor Istok („E“) (Istočna Slavonija i Baranja), sektor Zapad ( „W“ ) (Zapadna Slavonija) , i sektor Jug („S“) tzv. Krajina.
…U Vance-ovom planu (studeni / prosinac 1991.) opisana je uloga tih „zaštitničkih“ UN snaga: „Uloga jedinica Ujedinjenih naroda bila bi osigurati da ta područja ostanu demilitarizirana i da sve osobe koje u njima žive budu zaštićene od oružanoga napada.“ No, što je s realizacijom tog cilja, odnosno što se u kontekstu kronike stradanja stvarno dogodilo? U jednom izvoru opisuje se ponašanje pobunjeničkih vlasti i mirno promatranje UN snaga. Prema tomu: „Budući da su se u nazočnosti mirovnih snaga osjećale sigurnima, srpske su pobunjeničke vlasti u zaštićenim područjima nastavile agresiju novim metodama. Nastavljen je masovni progon nesrpskoga pučanstva iz okupiranih krajeva, pljačka i uništavanje imovine te stvaranje etnički čistih područja. Namjera da se zauvijek onemogući povratak prognanika bila je više nego očita.“
Zbog pasivnosti i ne činjenja više od 600 Hrvata i pripadnika manjina ubijeno je i nestalo. Oni su, dakle, bili „pod zaštitom UN„.
Glede UN promašaja u Hrvatskoj nikada nitko iz zapovjednih struktura, po zapovjednoj odgovornosti, nije odgovarao za ne ispunjenu ulogu koja je bila definirana Vance-ovim planom. Ta se tamna strana UN naprosto prešućuje i stavlja pod otirač, premda se točno znaju imena i prezimena zapovjednika sektora Istok, Sjever i Jug, generali Satish Nambiar (Indija 5. ožujka 1992. – 2. ožujka 1993.) ,Lars-Eric Wahlgren (Švedska 2. ožujka 1993. – lipanj 1993. ,Jean Cot (Francuska lipanj 1993. – ožujak 1994.), Bertrand de Sauville de La Presle ožujak 1994. – ožujak 1995) i Bernard Janvier( ožujak 1995.) – nikada po zapovjednoj odgovornosti nisu odgovarali za vlastite promašaje na terenu, i ne ispunjavanje Vance-ova plana odnosno čuvanja života i imovine nesrpskog pučanstva na okupiranim područjima RH. Ne samo što nisu odgovarali po zapovjednoj odgovornosti, nego nikada nisu ozbiljno prozvani. Muk!
Zlatko Dernaj, predsjednik Udruge „Heroji Osijeka“.
Zakazivanje UN u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, poglavito Srebrenici, spada u najtamnije strane povijesti UN misija. Možda je iluzorno očekivati da će UN suditi UN? No, skretanje pozornosti na dvostruke standarde i licemjerje međunarodne zajednice pada u polje njezine političke etike nad kojom bezobrazno lebdi lik Boga Janusa, nešto je što se ne može i ne smije prešutjeti. Budući da se do 1995. godine ništa nije uspjela riješiti glede ponovnog uspostavljanja hrvatskog suvereniteta, sve je bilo riješeno osloncem na vlastite snage. Rat je nakon operacije Oluja i mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja završen. Sada se moglo krenuti u obnovu, povratak i nastavak tranzicije u demokraciju.
Nastavak ratom prekinute tranzicije u demokraciju. Politološki kritički pogled na društvo i državu 1991-2011.
Epilog ratom prekinute tranzicije moguće je opisati na slijedeći način: djelomice je konsolidirana arena državnosti. Od nje se postupno odustaje zbog koncepta podijeljenog suvereniteta i globalizacije hrvatske politike. Zanemaren je razvoj civilnog društva i izgradnja društvenih institucija. Unatoč globalizaciji politike ova je arena neupitna. Gospodarska arena je čisti tranzicijski promašaj. Obilježena je legaliziranom pljačkom stoljeća, organiziranim kriminalom i korupcijom. Od ekonomske tranzicije tek možda 5% stanovništva ima koristi. Na tragu društvenog siromaštva ostali su gubitnici, bačeni u talačku situaciju tranzicijskih i ratnih profitera.
Odnos prema prošlosti / povijesti
U odnosu na noviju hrvatsku povijest, a u kontekstu suočavanja s prošlošću postoje četiri strategije. Prva je strategija zaborava. Ona se provodi preko medija i obrazovnog sustava gdje se događaji iz novije povijesti predstavljaju u šturom i redukcionističkom obliku.
Druga strategija je revizija novije povijesti utemeljena na ideologiji podjednake odgovornosti žrtve i agresora. Akteri ove strategije su različite skupine u međunarodnoj zajednici i šire na prostoru tzv. zapadnog Balkana, spremne na pisanje neke zajedničke povijesti.
Treća je strategija suočavanja s novijom prošlošću politika i ideologija prošlosti. Bit ove strategije je instrumentalizacija događaja 1989-1995/97. u dnevno političke svrhe.
Napokon, četvrta strategija zapravo je kultura sjećanja koja se temelji na dokumentiranju događaja, njihovoj znanstvenoj i objektivnoj interpretaciji, obilježavanju događaja bez nametanja sa strane, zbog toga što država državi ne propisuje zakone, ni političke blagdane, te podizanju spomenika. Bit ove strategije je u znanstvenom dokumentiranju povijesti, i gajenju kolektivnog sjećanja kao dijela zajedničke povijesti, kulture i svijesti.
O monografiji u kontekstu kulture sjećanja u komunikaciji s različitim strategijama suočavanja s novijom prošlošću
Monografija se može smjestiti u kontekst kulture sjećanja utemeljene na dokumentiranju i svjedoče-nju aktera. U tomu smislu predstavlja otklon od medija koji zagovaraju strategiju zaborava i revizi-je povijesti. Monografija je tematski podijeljena u nekoliko cjelina.:
– Prvu predstavlja povijesni pregled raspada Jugoslavije u globalnom kontekstu rasada komunizma i orijentacije na demokraciju;
– U drugoj cjelini predstavljena je agresija na Republiku Hrvatsku;
– trećoj dvojbena uloga međunarodne zajednice;
– Četvrtu cjelinu predstavljaju izvorni dokumenti međunarodne zajednice;
– petu dokumenti o obnovi, i
– šestu pojedinačni primjeri i svjedočenja intelektualaca i političara.
U monografiji prevladava pluralizam mišljenja autora tekstova i njezinih urednika Branka Peka i Slobodana Langa.
Zalažemo li se za demokraciju, moramo prihvatiti slobodu i pluralizam mišljenja. Po vrsti djela, riječ je o monografiji publicističko – dokumentarnog, memorijskog tipa.
Tijekom iščitavana materijala recenzent je upozorio na neka metodološka pitanja u izlaganju materijala. Urednici i uredništvo monografije prihvatili su metodološke sugestije recenzenta. Prihvaćene sugestije prinos su pojašnjenju metode izlaganja, i predstavljanju uvrštenog materijala U konačnici valja kazati kako je monografija jedan od izvora na tragu kulture sjećanja, protiv strategije zaborava, na koju je upozorio i prof. Hrvoje Kačić, u tekstu “Amnezija u Hrvata”, koji brzo zaboravljaju što im se dogodilo, pokazujući nedostatak odgovornosti prema sebi, povijesti i identitetu i budućnosti.
Nadamo se da će se u ovom društvu s vremenom razvijati kultura sjećanja nazočna u svim društvima, bez koje povijest jednog društva doista može biti predmetom manipulacija ili političkih instrumentalizacija, lošega ponavljanja prošlosti i generiranja nove „banalnosti zla“.
(Hana Arent.)
Paljenje svijeća za Vukovar i Škabrnju Berlin 18 11 2024
U drugome dijelu programa veleposlanik Gordan Bakota zamolio je goste iz Domovine i svećenika župnika HKM Berlin fra Zvonka Tolića da ispred velepsolanstva RH u Berlinu na predviđenom mjestu zapale svijeće a potom je pozvao i sve druge koji su ponijeli svijeću da je zapale . usliejdilo je paljenje scijeća i zajednička molitva nakon čega je sulijedio nastavak promocije, razgledanje izložbe i prigodno druženje u prostorijama veleposlanstva u Berlinu.
