Razgovor: Filip Uremović – Hrvatski nogometaš u redovima Hertha BSC iz Berlina.
Nakon što su strani igrači odlukom FIFE u Rusiji dobili mogućnost privremene suspenzije ugovora, nakon početka invazije na Ukrajinu, danas 26-godišnji Filip Uremović otišao je prošle godine iz ruskog prvoligaša Rubin – Kasan završiti sezonu u engleskom drugoligašu Sheffield Unitedu. Odakle ga kasnije put vodi u Berlin i Bundesligu. U razgovoru za Berlinski magazin Filip Uremović nam je rekao.
U Hertha BSC Berlin došao sam prije 6 mjeseci. Došao sam iz Rusije u kojoj sam proveo lijepe 4 godine u prvoligašu Rubin iz grada Kasan. Nažalost s ovim ratom i ovim svime stvari su se dosta zakomplicirale i jednostavno odlučio sam se za transfer. Hertha BSC je bila prva opcija i bili smo dosta dugo u razgovorima. Tako se dogodio taj transfer. Sretan sam i ponosan što sam član Herthe Berlin. Mislim da je Hertha velik klub i nadam se još boljim igrama u drugom dijelu sezone i naravno što više pogodaka.
U Rusiji sam bio prelijepe 4 godine u jednom velikom gradu i jednom velikom klubu. Poslije prve godine postao sam kapetan momčadi. Stvarno jedno lijepo iskustvo za mene. Prije svega jedan dobar nogomet i mogu reći da imam lijepa sijećanja na Rusiju i žao mi je zapravo što se ovo sve dogodilo i što tako ispalo. Međutim čovjek uvijek traži nekakav korak dalje nekakav bolji klub i to se u tom trenutku dogodilo. Naravno da čovjek mora biti sretan i zadovoljan kada mu se takva mogućnost pruži.
Iz Rusije sam nakon početka rata u drugom mjesecu 2022. godine otišao kratko u Englesku. Fife je omogućila igračima da odu na posudbu do kraja sezone. Ja sam otišao u Sheffield United. Bilo je to jedno lijepo iskustvo. Engleski nogomet je totalno nešto sasvim drugačije u odnosu na europski nogomet i europske lige.
Moram priznati da je Engleska kolijevka nogometa, kao što se i priča. To je istina. Tamo se nogomet i prati i navija drugačije. Preporučio bih svakom igraču ako ima mogućnosti da ode u englesku ligu i proba taj njihov nogomet.
Ja sam prve nogometne korake počeo u NK Kamen Ingrad iz Požege. Tamo sam bio do moje 16.-te godine. Klub se poslije preimenovao u NK Papuk Velika. (NK Papuk Velika je Hrvatski nogometni klub iz Velike, selo pokraj grada Požege u sjeveroistočnoj Hrvatskoj. Klub je nastavak na visoko poznati klub NK Kamen Ingrad koji je prestao postojati 2008 op.A).
S 16 godina odlazim na tri godine u Cibaliju Vinkovci odakle prelazim u Dinamo Zagreb. Poslije odlazim u Olimpiju iz Ljubljane a nakon toga u Rusiju. Dakle, moj nogometni put započeo je u NK Kamen Ingrad iz Požege. To su jedna lijepa sijećanja. To je nešto posebno tad bilo. I dana danas volim taj klub, često odem tamo, ljude pozdraviti i vidjeti. Puno ljudi su još uvijek tamo koji su bili kada sam ja bio dijete. To mi je uvijek u srcu a i na kraju, ja sam iz Požege tako da mi Požežani volimo doći kući i uvijek mi je drago da imam priliku biti tamo.
U Sloveniju sam došao kao dosta mlad igrač s 20 godina . Bila je to dobra destinacija za mene. Trener mi je bio Igor Bišćan jedan vrlo dobar trener koji mi je dosta pomogao s kojim sam i dan danas u dobrim odnosima. Na karaju krajeva osvojili smo tada u Sloveniji i kup i postali prvaci Slovenije, što se dogodilo za Olimpiju nakon 35 godina. To je stvarno bilo super. Vrlo brzo sam se prodao u Rusiju, poslije Olimpije. Bio je to nekakav dokaz da dobro radim i da ide sve dobro.
Za reprezentaciju Hrvatske odigrao sam 6-7 utakmica. Ponosan sam na svaku od tih utakmica. Lijepo je biti član te ekipe i biti član Vatrenih. Nadam se da će me u budućnosti ozlijede zaobići i da ću opet moći biti dio njih. Dio te obitelji. Na kraju krajeva mi smo ipak danas jedna ozbiljna reprezentacija u nogometnom smislu u vrhu svijeta. Radim najviše što mogu. Nadam se povratku u reprezentaciju. Ali to ćemo vidjeti, nije sve na meni.
Igrao sam i za mlade selekciej Hrvatske U-17, U-19 i U-21. Bilo je dosta nastupa za mlade selekcije. Bio je to nekakav znak dobrog puta i rada i bili su to prvi koraci kada se spominje reprezentacija.
Moram priznati da je Berilin lijep grad uživam u njemu, glavni njemački grad, povijesni grad s puno znamenitosti, doista mi se dopada. Što se tiče samog Berlina i života u Berlinu jako sam zadovoljan. Što se tiče Herthe to je jako dobar klub ali isto tako nadam se da možemo puno bolje u drugom dijelu sezone i da ćemo to i pokazati na terenu. Kao klub, momčad i pojdinci moramo svi dati više i bolje da bi i sam rezultat bio bolji.
Ja sam obrambeni igrač. Imam veliku odgovornost. Svaka greška se plaća. Cijela ekipa zapravo igra i obranu i napad. Prvobitno je najbitnije stabilizirati obranu i primiti što manje golova u nastavku sezone. Onda je i napadu lakše. Radimo puno na tome.
Ugovor s Hertha BSC potpisao sam na 4 godine. Ugovor je dugačak i volio bih odraditi cijeli ugovor u Hertha BSC, naravno ako rezultati budu kakvi trebaju biti. Što se toga tiče stvarno sam zadovoljan. Hertha BSC kao klub je velik klub i mislim da ovi navijači zaslužju puno više nego što mi pokazujemo trenutno. A i sama povijest Herthe kao kluba i grada, govori da moramo i više i bolje.
Fredi Bobić bivši njemački reprezentativac je sportski direktor kluba Hertha BSC. (Do 29.01.2023. op.A) Imamo jedan lijep odnos. On je na kraju krajeva po majci Hrvat, mama mu je Hrvatica. Fred je jako inteligentan čovjek radi dobro svoj posao i treba mu dati vremena i prostora i mislim da će to sve doći na svoje. Što se tiče moga odnosa s njim, stvarno je super sve. Uvijek podrška, uvijek pozitiva i to je najbitnije u ovom sportu.
Prije mene u Hertha BSC bilo je dosta hrvatskih igrača. Sjećam se Šimunića, ovdje je bio i Srđan Lakić koji je igrao u Hrvatskoj za Kamen Ingrad, bio je i Olić kao jako mladi igrač. Ante Čović je i sada u Hertha BSC on j trener U-23 momčadi. Imamo super odnos. Ante je lijep i dobar čovjek stvarno. Pomogao mi je u početku.
Ali općenito bi želio naglasiti da ljudi u Berlinu Hrvati, koga god sam upoznao stvarno mi je pružio ruku podrške i rekao da sve što treba da će napraviti. Odnos Hrvata u Berlinu je vrlo ugodan i ljudi su stvarno pristupačni.
Čak me je to iznenadilo u jednu ruku.
Aktualo u prvoj momčadi Hertha BSC igra i Ivan Šunjić. S Ivanom se znam već dosta dugo. Još iz vremena zajedničkog igranja u reprezentaciji Hrvatske. Družimo se na dnevnoj bazi, ne samo na terenu nego i van terena. Ivan je jedan dobar igrač ali prije svega i čovjek i s njim je stvarno lijepo. Tu je i mlada nada Leon Ćuk. Ima još puno pred njim da se dokazuje i sve. Drago mi je da nas ima u klubu i da će nas biti još više.
Nosim dres s brojem 5. Uvijek je to moj izbor kada je mogućnost u klubu i kada je slobodan. Volim broj 5 neznam zašto!
Hertha ima fenomenalan stadion i iznenadio me. Stadion je lijep i imamo veliku posjećenost navijača. Neznam kako bi bilo da imamo još bolje rezultate.
Minulo SP u nogometu za Hrvatsku je velik uspjeh. To je jedno veliko ostvarenje. Biti drugi pa treći na dva SP pa to nije puno reprezentacija svijeta ostvarilo. Ovo je za skinut kapu i čestitati dečkima. Ja sam bio baš pravi navijač i navijao gledajući sve utakmice. Drago mi je da znam sve te dečke i s većinom sam i igrao.
Ljubav i Domovina to je nekakva naša prednost u odnosu na sve druge reprezentacije i da mi baš igramo za taj naš dres.
Nove generacije igrača u odnosu na prijašnje generacije puno više rade na sebi u nekakvom fizičkom smislu pripremi i regeneraciji tijela. Samim time produžuju vijek igranja. Naravno da ovo kada vidite da netko igra s 37 godina kao Luka Modrić na takvoj razini, to je nešto rijetko realno gledano ali mislim kada vidite njega koliki je profesionalac nije to čudno, iskreno rečeno.
Joško Gvardiol odigrao je SP u Kataru na visokoj razini. On igra odlično od kada je došao u Bundesligu i prije je u Dinamu bio odličan igrač. Nadam se da će ga ozlijede zaobići i da će napraviti transfer po njegovoj želji, ja bih to volio.
Nogometni put je ne bih rekao dosta čudan, ali nikada ne znate što će se dogoditi u budućnosti. Kada vidiš nakon 15-20 godina da si ipak nešto ostvario. Evo sada na primjer Bundesliga, ne pričam samo o sebi nego o bilo kome, onda se sjetiš, uh čovječe gdje sam krenuo pa gdje sam došao. Nebi nikad to zamišljao. Ali može se ostvariti. Treba dosta raditi i na kraju krajeva sve je na vama. Svatko sebi radi svoj put.
Raduju me povratci u Požegu. Odlazim jako često. Tamo mi je obitelj i moji najbliži. Često posjetim mlade generacije nogometaša koji sanjaju o uspjesima i karijeri. Volim vidjeti djecu kada treniraju. To je najbolje odrastanje.
U Berlinu je i hrvatski rukometni reprezentativac Marko Kopljar. On je također rodom iz Požege. On je krema svjetskog rukometa. Ja mu poznajem obitelj i roditelje. Drago mi je da Kopljar i danas igra na visokoj razini.
Ja sam inače veliki ljubitelj rukometa.
U Berlinu aktualno živim s mojom djevojkom. Dosta živim privatnim životom, daleko od svega. Ne volim pretjerano društvene mreže. Volim najbliži krug ljudi od djevojke, obitelji i bliskih prijatelja. S njima sam konstantno u kontaktu i pokušavam to održati na najboljoj mogućoj razini.
Kazao nam je Filip Uremović igrač Hertha BSC u exkluzivnom razgovoru za Berlinski magazin.
