ISELJENIČKE PRIČE:
Razgovor: Pero Marić – mojih 53 godine u Njemačkoj. Rođen sam 1947. god. u Gornjem Zoviku kod Brčkog, Bosanska Posavina, kao najmlađe dijete mojih roditelja. Mama mi je umrla već u mojoj 5. godini života, tako da je se zapravo ni ne sjećam.
Odrastao sam uz oca, sa najstarijom sestrom i još tri brata. Svi su već pomrli, (starijeg brata i sestru sam oplakao prije malo više od tri godine).
Krajem 60-ih i početka 70-ih godina mnogi su u mome kraju razmišljali o odlasku u inozemstvo, na tzv. “privremeni rad“. Zaraditi malo “para-novaca“ i vratiti se kući. Čulo se za posrednike koji su uz ne malu naknadu, obećavali posao, kao i “papire“ u Njemačkoj. Tako smo za moga starijega brata platili ondašnjih 100.000 dinara za “papire“ i počeo je 1969. raditi u Njemačkoj.
U siječnju 1970. god. krenuo sam i ja sa bratom u Njemačku, Ruhrgebiet, okolina Kölln-a i počeo s njim raditi, na “crno“, razumije se. Da bi me ta ista firma kasnije potražila preko ondašnjega Biroa za zapošljavanje u Brčkom.
Počeo sam napokon legalno raditi. U početku su bile jako male satnice 5-6 DM uz tzv. terensku koja je iznosila 5 DM po satu. Vremenom su se satnice povisivale. Budući nas je naša firma iznajmljivala drugim firmama, prošao sam cijelu Njemačku od Köln-a i okolice, pa onda okolina Mannheim-a, Leimen, pa München, da bi došao u Nürnberg 1972. građevina (Bundesansallt für Arbeit), gdje sam i moj “Führerschein“, odnosno, vozačku dozvolu napravio i moj prvi automobil nabavio.
Sredinom lipnja 1973. dobivamo od naše firme ponudu da idemo za Berlin, što smo ja i brat objeručke prihvatili. Toga puta sam dobio naputke o strogom pridržavanju u vožnji koridorom za Berlin. Samo na određenim parkiralištima se smije stajati i nikuda sa koridora ne skretati.
I 17.06.1973, došao sam s automobilom u Berlin. Ostvaruje se polako moj dječački san: živiti u Berlinu, imajući tada već i moju zamišljenu adresu.
Prva mi je građevina u Berlinu bila IBM, na Steglitz-u. Kasnije su se redale i daljne: Flughafen Tegel koji je bio u izgradnji, OZ (Oberstufen Zentren) njih ukupno osam i mnoge druge građevine diljem Zapadnog Berlina.
Berlinska izolaterska firma R&M Wärme-Kälte-Schallschutz, kojoj me moja firma iznajmila, postavlja me u Daimler Benz, Werk Marienfelde. Tu sam ostao desetak i više godina na tzv. održavanju, izvođenju reperatura raznovrsne izolacije u Werk-u.
Neumorno sam usavršavao moj njemački, jer sam uvidio da će mi itekako trebati. Svakog dana sam kupovao „BZ“ i čitao, uvečer bi u stanu gledao njemačke TV programe, kako bi svakodnevno mogao štobolje na njemačkom komunicirati sa nadležnima u Werk-u, dogovarati, pisati svakodnevne poslove, te tjedno ispunjavati “Wochenberichte“ unositi utrošeni material, kao i utrošene sate, potpisane od povjerenih osoba u Werk-u, da bi Fa R&M mogla to sve i naplatiti.
Vremenom se osjećalo kako je Berlin mali, skučen. Često se vidio Berlinski zid, koji je razdvajao Berlin na Istočni i Zapadni Berlin, a naročito se primijećivala granica kada bi se vozilo S-Bahnom ili U-Bahnom kroz Istočni sektor, npr. s juga prema sjeveru ili obrnuto.
Budući sam odgojen u katoličkoj vjeri, kršten, krizman pa u međuvremenu i vjenčan, a kao dječak sam i ministrirao, tražio sam i u Njemačkoj već poznate Katoličke Misije. Tako u Kölln-u, Münchenu i Nürnberg-u svojedobno nađosmo crkvu gdje je slavljena misa na hrvatskom jeziku.
U drugim mjestima u zapadnoj Njemačkoj posjećali smo i njemačke crkve, da bi pribivali misama barem na njemačkom, iako se naročito nije moglo razumjeti.
Došavši na prvu građevinu u Berlinu saznali smo za lokaciju misa na hrvatskom jeziku, a bilo je u St. Bonifatius na Mehringdamm-u i u Stresemannstr. 66.
Te je 1973. godine, 31.05. bila predaja kompleksa u Stressemannstr. 66
Hrvatskoj Katoličkoj Misiji na služenje i ključevi Centra predani su tada fra Bernardu Dukiću iz Frankfurt-a, koji je i kasnije često navraćao u Berlin.
Ta lokacija kako se ispostavilo bila je 32 godine Naš Dom, HKM Berlin. Početkom srpnja 1973. supruga mi dolazi u Berlin i dobiva radno mjesto u jednoj bolnici gdje je već bilo dosta naših Hrvatica zaposleno.
1974. dolazi nam prvo dijete na svijet. Biva kršteno u Privlaki kod Vinkovaca. 1980. dolazi nam i drugo dijete i biva kršteno u HKM Berlin od ondašnjeg novog župnika fra Rafaela Begića. Djeca su nam rasla i napredovala.
Prvo dijete je pošlo u školu, a drugo već u jaslice, jer smo nas obadvoje bili zaposleni. Mora se priznati da nije bilo nikakvih neugodnosti na radnom mjestu, osim ako je trebalo prekovremeno raditi, što Nijemci nisu nikada htjeli. Dok mi stranci smo sve prihvaćali, budući su i procenti za to plaćani.
Berlinski dodatak od 8% je dobivan na svu zaradu, osim na tzv. “terensku“ koja nije oporezivana, sve do pada zida tik poslije “monetarne unije“ unutar Njemačke.
Dolaskom fra Rafaela Begića za župnika u HKM Berlin osnivaju se i razna društva pri Misiji. Razna športska, kao i kulturna društva. Osniva se i Kulturno Društvo Vladimir Fran Mažuranić, gdje i ja bivam učlanjen.
Čitači HKM također. Isprva nas čitača nije bilo dosta. Ivek Milčec, ja i jedan ili dva daljna čitača. Kasnije su se i mladi čitači uključivali. Kao čitač nastavio sam i nadalje biti aktivan u Misiji, da bi 2003. godine preuzeo i koordiniranje čitača za lokacije još u Stresemannstr., i onda na novoj današnjoj lokaciji na Wedding-u, St. Sebastian i u Kreuzberg-u, St. Bonifatius. Tu službu obavljam još i danas.
Osniva se i Župsko vijeće (ŽV), 1980/81. nas 33 člana, ondašnje “Vijeće župskih suradnika“, kojega sam i ja postao član. Član (ŽV) bio sam sve do zadnjih godina naše Misije u Stresemannstr., a i kasnije na novoj, današnjoj lokaciji na Wedding-u, do predzadnjeg mandata 2019. godine.
Prakticirao sam hrvatski jezik u obitelji, iako mi je silom-prilika “SH“ (srpsko-hrvatski) bio duboko „urezan“ u moje biće, za vrijeme moje osnovne naobrazbe u bivšoj državi. Nastojao sam svojoj djeci prenijeti hrvatski jezik, kulturu, svjedočiti rodoljublje i domoljublje. Uključivao sam ih u sve aktivnosti u Misiji, počev od ministriranja, zbora tamburice, folklora, malog, srednjeg, pa velikog.I na kraju kao čitača.
Mojoj djeci su znali prijatelji u Hrvatskoj, pogotovo na našem Jadranu, dijeliti komplimente, zbog dobroga baratanja hrvatskim. Godinama sam bio pretplaćen na Večernji List iz Zagreba, a već više od dva desetljeća imam instaliranu Hrvatsku televiziju, Satelitski program, da bi uvijek bio u tijeku zbivanja u Hrvatskoj.
Godišnje smo putovali redovito dva puta u Domovinu. Mi se radovali svojima u Domovini, a naši dole radovali se nama. Još i dan-danas čujem od mojih nećakinja i nećaka kako su im kao djeci ostale lijepe uspomene za našega posjeta, na zajedničko druženje, koje je bilo ne zaboravno, ali redovito i za njih i za nas pogotovo za djecu, uvijek prekratko. I dan-danas moja djeca, u međuvremenu i unučad, rado idu u Hrvatsku, rado se sastaju sa tamošnjom rodbinom.
Zadnjih 15 godina u Hrvatsku putujemo i 3 do 5 puta godišnje.
Ali smo uglavnom u Berlinu uz našu djecu, snajku i naših troje unučadi. Mismo uz njih, a oni nama iz dana u dan čine radost i sretni smo uz njh.
Uslijedila su i politička previranja u Europi krajem 80-tih godina.
Prvo u ondašnjem “SSSR-u“, poznata Gorbatschova “Perostrojka i Glasnost“.
Ondašnji američki predsjednik Ronald Regan, za posjeta Berlinu 12. lipnja 1987. dovikuje Gorbatschovu, da sruši Berlinski zid.
U Hrvatskoj se također kod svih Hrvata budi želja za samostalnošću i neovisnošću. Najavljuju se višestranački izbori. Osnivaju se razne političke stranke. Dolaze nam u Berlin estradni umjetnici i pjevači, kako bi i kod nas u dijaspori ojačali svijest i volju, za slobodnu nam Hrvatsku.
I u Berlin nam dolaze lideri stranaka iz Hrvatske, da nam pokažu kako raste višestranački duh i želja za osamostaljenjem Hrvatske i izlasku iz Jugoslavenske zajednice.
Te se osnivaju i u Berlinu razne političke stranke, pa tako i Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ), kojoj odmah pristupam, kao i mnogi drugi Hrvati.
Stotinama članova je 1989. pristupilo tada HDZ-u u Berlinu. Od samih početaka sam član HDZ-a, Ogranak Stjepan Radić Berlin. Od 1999. član sam i Upravnog Odbora HDZ-a, do dan-danas.
Tako se sjećam posjeta pokojnog dr. Franje Tuđmana u Berlinu. Ondašnji predsjednik društva V.F. Mažuranić gosp. Ivek Milčec koji je organizirao tribinu u prepunoj velikoj Misijskoj dvorani pozdravlja ga riječima: Poštovane Dame i Gospodo pozdravljam u našoj sredini gospodina Dr. Franju Tuđmana, predsjednika Hvatske Demokratske Zajednice, a i najvjerojatnije i kao budućeg predsjednika slobodne nam Republike Hrvatske.
U Hrvatskoj već bjesni rat pod okriljem tzv. JNA. Padaju i prve žrtve. Organiziraju se demonstracije diljem kugle zemaljske, pa tako i u Berlinu, u kojima sam i ja sa mnoštvom Hrvata, kako iz Hrvatske, tako i iz BiH također učestvovao, od “Mahnwache“ na Parizer Platz, kojeg organizira Savez Hrvatske Mladeži, ispred Branderburških vrata, duž ulice “17. Juni“ prema Wittenbergplatz-u, gdje je bio i završni skup sa prigodnim govorima, a onda i skandiranje za slobodnu nam Hrvatsku. U spomenutim demonstracijama učestvovalo je i do 6.000 građana Hrvata, Albanaca i drugih.
Doživio sam pad Berlinskog zida. Otvaraju se svi granični prijelazi za ondašnje DDR-ce. Bila je neviđena opsada banaka u Zapadnom Berlinu, već od ranih jutarnjih sati, stvarale se kolone ispred banaka, da bi naplatili tzv. Begrüsßungsgeld 100,-DM po osobi i putovnici.
Zapadni Berlinci bi im znali nuditi kavu, dok čekaju u redu, da se malo zagriju. Banke su bile otvorene i nedjeljom. Po čitavom Zapadnom Berlinu viđale su se grupe ljudi ulicama grada od 3, 4, i 5 osoba. Primjećivao se kod njih svih izvjesni strah, nesigurnost.
I jedne nedjelje poslije mise dolazimo kući i našom ulicom ide jedna grupica. Odlučimo se ja i moja supruga pozvati ih kod nas na kavu. Ja im priđem govoreći:
Primijećujemo da ste stranci ovdje, ne smeta ništa i mi smo, velim. Mi vas rado pozivamo kod nas u naš stan na kavu. Oni se pogledaše jedni u druge.
Bila je jedna starija gospođa i bračni par sa dvoje djece. Muškarac kaže suprugi, možemo, ili? Žena ga pogleda i potvrdno odgovori, djeca odmah prihvatiše. I skrenemo mi u naše dvorište, pa u stan i oni sa nama. Razgovarali smo sa njima, počastili ih, pričali o čemu, više ne znam. Njihovih dvoje djece sa naših dvoje odmah se uklopili. Nakon nekih sat, sat i pol otišli su.
Uslijedilo je vrijeme osamostaljenja Hrvatske. Rado smo se uključivali u sve moguće akcije pomoći Hrvatskoj u njenom osamostaljenju. Sudjelovao sam u svim akcijama pomoći. Skupljala su se i novčana sredstva koja su uplaćivana preko banke, ali i preko Misije.
Vladalo je enormno jedinstvo i želja za samostalnošću Hrvatske. Doslovce: Svi smo bili za Hrvatsku! Tijekom čitavoga Domovinskog rata skupljali su se prilozi u novcu, ali i u lijekovima. Svi smo tako-reći živjeli za našu samostalnu Hrvatsku i svesrdno pomagali.
