ISELJENIČKE PRIČE PERO KOLOBARIĆ – 53 godine u Njemačkoj.
Ja sam došao u Njemačku u studenom 1968.godine. Došao sam iz Slavonskog Broda a odluka za odlazak u Njemačku je došla nakon završetka zanata. Prije toga, radio sam tri godine za tvrtku Rade Končar, gdje sam radio tri godine na montaži, na terenu. To mi je dodijalo i onda sam otvorio samostalnu tvrtku za elektointalacije.
Tada se počelo na veliko raditi po selima struja. No, kako ja nisam imao automobil, bilo je problem, da bih valjano izvršavao te poslove. Odlučio sam da idem u Njemačku, barem godinu dana, da zaradim automobil, kombi neki, da bih mogao raditi. Međutim došao sam u Njemačku tada i ostao do danas.
Ja sam rođen 14.02. 1943.godine u mjestu Donji Višnik između Bosanskog Broda i Dervente.
Iz rodnog kraja otišao sam 1959. godine. Imao sam 16 godina. Otišao sam u Slavonski Brod gdje sam završio zanat. Ja sam se oženio prije nego što sam došao u Njemačku. Bilo je to 1968. u veljači kada sam se oženio i otvorio firmu. Onda sam u studenom došao u Njemačku i zatvorio tamošnju firmu. Supruga je došla odmah u siječnju 1969. godine. Dobila je posao i živjeli smo skupa u zajedničkom stanu, koji smo nda plaćali oko 120 DM (trosoban stan).
Po dolasku u Njemačku prvo sam radio u jednom pogonu od Siemensa. Tu sam imao ugovor na godinu dana. Nakon godinu dana rada u Siemensu, našao sam jednu privatnu tvrtku, u kojoj sam radio 17 godina.
Nakon toga, otvorio sam opet tvrtku za elektro instalacije (El-Ik Elektroinstallations GmbH) u Berlinu, koju imam i dan danas, odnosno upravo sam na putu da odjavim moju tvrtku. Radio sam cijelo vrijeme do mirovine.
U Berlinu sam do danas 53 godine.
Kada sam došao u Siemens 1968.godine, bilo je po mojoj procjeni oko 5000 ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Neznam koliko je bilo Hrvata. Jer svi sm se vodili kao stanovnici one bivše države. Mi Hrvati počeli smo se družiti pod okriljem Hrvatske katoličke misije HKM Berlin. Ja se sjećam dolaska prvog svećenika. Bio je to svećenik fra Anđelko Validžić (1969. – 1972.), koji je postao prvi voditelj misije i od tada započinje redovito pastoralno djelovanje među Hrvatima u Berlinu. On je bio prvi i s njim sam i ja obilazio naše ljude.
Što se tiče hrvatskih emigranata, ne sjećam se da ih je bilo puno. Ja sam ih poznavao nekoliko, mnogi su se kitili tim predznakom ali teško je bilo procjeniti tko je emigrant a tko nije. Svi smo pričali „istim“ jezikom.
Uvjeti za rad krajem 60-tih godina bili su odlični za nas radnika. Bilo je super, posla je bilo svugdje. No, plaće nisu bile velike. Moja prva plaća je bila, odnosno moja prva satnica je bila 3,60 DM. Mjesečno ako računamo dnevno po 8 sati, bilo je to oko 600-700 DM. Za te novce moglo se kupiti dosta toga. Cijena stana onda je bila za npr. dvosoban stan 100 DM. Bilo je mogućnosti i raditi kao “Hauswart” ili privatno. Nitko nije branio da se radi dodatno ili na “crno”. Ja znam da sam već 1970. godine kupio prvi polovni automobil. Platio sam ga 2500 DM. Bilo je to za godišnji dopust 1970. godine.
Kasnije kada sam prešao u privatnu tvrtku imao sam satnicu 5 DM kao električar. Moja samostalna djelatnost počela je 1986.godine.
Bilo je dosta turbolentnih godina, za sve ove godine u Berlinu. Što se tiče društvenog života povezali smo se s Hrvatskom katoličkom misijom i tamo nam je bio centar i tamo smo se družili. Krenuli smo s osnivanjem klubova. Osnovali smo nogometni klub, potom Bowlling klub. Bio je i klub „Savez jugoslovenskih nogometnih klubova“ u Moabitu. Odmah poslije je osnovana i Jugoliga u nogometu koja je sačinjavala 17 nogometnih klubova. Onda smo mi otišli iz te Jugolige u njemačku (Berlisnku nogometnu ligu).
Ja sam bio jedan od osnivača SD Croatia Berlin. Bio sam i igrač, dopredsjednik, predsjednika a danas aktualno počasni predsjednika SD Croatia Berlin. Jedan sam od osnivača Zajednice hrvatskih nogometnih klubova SR Njemačke – ZHNKSRNJ.
Ja sam igrao na početku, odnosno 1973.godine postao sam član NK Hajduk Berlin. Igrali smo u berlinskoj nogometnoj ligi slobodnog vremena. To je trajalo do osnivanja Jugo-Lige i onda smo kao NK Hajduk igrali u toj ligi gdje smo igrali prvenstvo, sve do promjene imena u SD Croatia. No, da bi dobili nogometni teren i da bi mogli trenirati priključili smo se Südring-u njihovoj trećoj momčadi. Tako da smo igrali po dva puta tjedno. Subotom za Südring a nedjeljom za NK Hajduk.
Ja sam odmah po preimenovanju imena u SD Croatia Berlin izabran za prvog predsjednika SD Croatia Berlin. Bilo je to 1989.godine, kada smo službeno registrirani u njemački nogometni savez. No od 1988. vodimo se kao SD Croatia Berlin. SD Croatiu vodilo je dosta ljudi do danas. Neki uspješno neki manje uspješno. Bili smo dosta jaki za vrijeme predsjednika Andrića koji je doveo trenera Fazlića i neke dobre igrače. Bili smo dosta jaki tada i igrali smo finale berlinskog nogometnog saveza, Paul Rusch-Pokal Berlina. Bilo je to 1994 kada je SD Croatia odmjerila snage s 1. FC Union Berlin i poražena u finalu s 1:2. Nakon Andrića ja sam ponovno bio predsjednik, da bi nakon mene društvo preuzeo Franjo Husajina. Danas aktualno SD Croatia vodi Josip Begić kao predsjednik kluba s timom mladih ljudi nekadašnjih igrača SD Croatia Berlin.
Do mog dolaska u Berlin ja sam igrao folklor, nisam bio nogometaš. Kasno sam i počeo trenirati u 33.godini. Ja sam ostao dugo u nogometu, negdje do moje 55. ili 56. godine znao sam zaigrati za “starce” ili drugu momčad, tada Hajduka kasnije pod imenom SD Croatia.
Folklor sam učio od malena, od zanata, folklor mi je u srcu. Bio sam u folklornom društvu „Đuro Đaković“. Volim naša slavonska kola i plesove. Među dražima mi je Bunjevačko kolo, bilo je dosta popularno.
Pero Kolobarić s 77godina starosti i 53. godinu u Njemačkoj, za aktualnu korona pandemiju koja je pomrsila račune i SD Croatia Berlin koja je skoro 2 godine van pogona i sportskih terena, kaže da je to nažalost gorka istina. No ljudi koji danas vode SD Craotia Berlin, odnosno zadnjih godina, a to su moj zet predsjednik Josip Begić, Igor Čaktaš i Franjo Husajina među njima, dobro su prebrodili ovo vrijeme zadnjih desetak godina, kaže Kolobarić.
No, ne sviđa mi se da je u posljednje vrijeme sve manje i manje naših momaka u SD Croatia Berlin. Svi su većinom ili Turci ili Nijemci. Ja mislim da Hravti vole nogomet ali svi oni koji dobro igraju hoće i novce za njihovu igru. A kako često SD Croatia nema toliko novaca da ih plati onda naši hrvatski igrači odlaze u njemačke klubove, gdje dobiju više. A neki idu i u veći rang natjecanja. Tako da je sve manje Hrvata kod nas.
Ja se sjećam zlatnih vremena SD Croatia Berlin, no mislim da je klub i danas na zdravim nogama.
U zadnje vrijeme ne pratim osobno utakmice SD Croatia Berlin. Budem u Hrvatskoj cijelo ljeto a u Berlin dođem preko zime.
U Hrvatskoj se nakon 53 godine provedene u Njemačkoj danas osjećam kao stranac. No malo se privikavam nakon malo dužeg boravka u Hrvatskoj. Gdje god dođem ne poznam ljude, mnoge običaje ne poznajem ili su se zaboravili i sigurno da se primjeti ta odvojenost od više od 5 desetljeća izbivanja iz Domovine. Mnoge stvari su drugačije.
Ja mogu reći za moj slučaj da sam i dalje prijavljen u Berlinu. Ostajem i dalje ovdje prijavljen s adresom ali i kao privatni osiguranik, koristim usluge njemačkog zdrastvenog osiguranja. To je zbog liječnika i pretraga i svega drugoga. Ljeto provodim u Hrvatskoj a zimu u Njemačkoj. No mislim da ću u budućnosti sve više provoditi vremena u Hrvatskoj a manje u Berlinu.
No, mislim da ću se ipak lako privići i ja se lako privikavam. Imam dosta poznanika, šire obitelji, prijatelja iz škole tako da mi nije „doli“ dosadno.
Glede aktualne političke situaciju u Hrvatskoj, ja to ponekad ne razumijem. Ne razumijem mnoge ljude. Tko god dođe, kako god dođe, svakom nađu manu. Nitko nije idealan, naši su ljudi toliko nezadovoljni, ja ne razumijem to.
Tko god bi im došao ne valja im.
Željeli bi sve da bude kao u Njemačkoj a to neće bit tako brzo u Hrvatskoj.
Ja sam se nadao brzom povratku u Hrvatsku nakon onog prvog automobila koji sam želio kupiti ali evo prošlo je 53 godine. Tako to bude, uvijek nekom nešto fali i sve se više razvlači s odlukom.
Meni je bilo lijepo u Berlinu. Imao sam dobru zaradu. Imali smo dodatak na dohodak. Berlin je imao i poseban dodatak na dohodak, jer smo bili okruženi istočnom Njemčakom, bivšim DDR-om. No mogao sam putovati nesmetano, bilo zrakoplovom ili automobilom i vlakom, preko DDR-a, gdje su bilke kontrole. Ali nismo imali nikakvih problema kao „jugosloveni“ kasnije kao Hrvati pogotovo jer više nije bilo granica.
U istočni Berlin iz zapadnog Berlina išao sam prvi put 1969.godine. Cijene su onda u istočnoj Njemačkoj bile još niže od onih u Jugoslaviji. Mi smo mogli mjenajti istočnu i zapadnu DM u omjeru 1:1. No na crnom tržištu za zapadnu DM dobivali smo i 7 do 15 puta više istočnih DM za jednu zapadnu DM. Tako da se moglo za 10 DM zapadnih promjenjenih „privatno“ moglo cijeli dan jesti, piti i nije moglo potrošiti.
Tamo je bila bijeda. Nije bilo kvalitetne robe ili hrane. No sve je bilo puno jeftinije.
No ništa se nije moglo ponijeti pri povratku u zapadni Berlin. No moglo se na neki način prošvercati. Recimo ja sam znao otići u starim cipelama, kupim tamo nove, te ih malo zaprljam. Znali su nas potpuno pretresati. Morali smo prijavljivati koliko imamo zapadnih a koliko istočnih DM.
Morali smo se snalaziti kako nešto i prikriti na carini. Ja sam više puta išao s automobilom pa su više pregledavali automobil nego mene. No, nije me pretjerano ni zanimao taj Istočni Berlin. Nisam imao nešto naročito kupiti a nisam ni volio njihovu hranu.
Više su odlazili samci. Ali bio je problem do ponoći se moralo vratiti iz istočnog Berlina nazad u zapadni Berlin. Odnosno moglo se boraviti samo 24 sata. Za produljeni boravak morala se tražiti viza i to je bilo komplicirano.
Ja sam bio član velikog broja hrvatskih društava u Berlinu. Bio sam član društva VF Mažuranić. Bio sam član KK Croatia košarkaškog društva u Berlinu. Pomogao sam im osnovati društvo. Bio sam i član „Brođana“ dok se nisu počeli razdvajati Brođani iz BiH i Brođani iz Slavonije. Onda sam ja napustio i nisam bio više član.
Danas društveni život Hrvata u Berlinu nije baš na zavidnom nivou. Korona je malo zaustavila sve. Od svih naših sportskih i kulturnih društava najbolje se drži SD Croatia Berlin. U „Mažuraniću“ je isto sve spalo na par ljudi. Ja mislim da je razlog svega toga da mladi imaju sve manje interesa za te naše klubove i društva. Mladi idu u njemačke klubove i druže se s Nijemcima.
Mi starije generacije odustajemo, umiremo ili nije za nas to više, a mladi neće. Ja se bojim za par godina da neće biti ništa ni od SD Croatia Berlin, ako se ne nađu dobri sponzori da bi se igrači plaćali, da će se i to ugasiti. Nema više rada na slobodnoj bazi kao što smo mi radili, danas to rijetko tko hoće.
Malo sa sjetom gledam na velike uspjehe SD Croatia do danas. Imam veliku kolekciju medalja, pehara, zahvalnica SD Croataia Berlin. Imamo dosta uspjeha i podsjetnika kroz bogatu povijest SD Croata Berlin. Bili smo kroz razne naše momčadi i prvaci Berlina u raznim starosnim kategorijama.
Uskoro ću odjaviti stan u Berlinu i neznam što ću sa tim peharima i drugim odličjima SD Croata Berlin. Nemaju svoje službene prostorije. Trebao bi se netko pobrinuti da se to sve pohrani na neko lijepo i prikladno mjesto.
Razmišljao sam i da napišem jednu knjigu o mome sportskom životu i mome životnom putu. Ali sve nemam vremena, pa neznam vidjet ću, možda još jednom se i odlučim.
Danas na kraju ne mogu se požaliti na svoj život. Nije mi ničega žao. Ja sam puno prošao i proputovao. Nisam bio jedan od onih koji su sjedili u kući. Išao sam svugdje gdje se što organiziralo i gdje se putovalo. I u Hrvatskoj sam uvijek imao dobro društvo.
Nisam požalio ništa u mome životu. Ako bi trebao ponoviti ne bih imao ništa protiv da ponovo isto napravim.
Ja sam došao u Njemačku u studenom 1968.godine. Došao sam iz Slavonskog Broda a odluka za odlazak u Njemačku je došla nakon završetka zanata. Prije toga, radio sam tri godine za tvrtku Rade Končar, gdje sam radio tri godine na montaži, na terenu. To mi je dodijalo i onda sam otvorio samostalnu tvrtku za elektointalacije.
Tada se počelo na veliko raditi po selima struja. No, kako ja nisam imao automobil, bilo je problem, da bih valjano izvršavao te poslove. Odlučio sam da idem u Njemačku, barem godinu dana, da zaradim automobil, kombi neki, da bih mogao raditi. Međutim došao sam u Njemačku tada i ostao do danas.
Ja sam rođen 14.02. 1943.godine u mjestu Donji Višnik između Bosanskog Broda i Dervente.
Iz rodnog kraja otišao sam 1959. godine. Imao sam 16 godina. Otišao sam u Slavonski Brod gdje sam završio zanat. Ja sam se oženio prije nego što sam došao u Njemačku. Bilo je to 1968. u veljači kada sam se oženio i otvorio firmu. Onda sam u studenom došao u Njemačku i zatvorio tamošnju firmu. Supruga je došla odmah u siječnju 1969. godine. Dobila je posao i živjeli smo skupa u zajedničkom stanu, koji smo nda plaćali oko 120 DM (trosoban stan).
Po dolasku u Njemačku prvo sam radio u jednom pogonu od Siemensa. Tu sam imao ugovor na godinu dana. Nakon godinu dana rada u Siemensu, našao sam jednu privatnu tvrtku, u kojoj sam radio 17 godina.
Nakon toga, otvorio sam opet tvrtku za elektro instalacije (El-Ik Elektroinstallations GmbH) u Berlinu, koju imam i dan danas, odnosno upravo sam na putu da odjavim moju tvrtku. Radio sam cijelo vrijeme do mirovine.
U Berlinu sam do danas 53 godine.
Kada sam došao u Siemens 1968.godine, bilo je po mojoj procjeni oko 5000 ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Neznam koliko je bilo Hrvata. Jer svi sm se vodili kao stanovnici one bivše države. Mi Hrvati počeli smo se družiti pod okriljem Hrvatske katoličke misije HKM Berlin. Ja se sjećam dolaska prvog svećenika. Bio je to svećenik fra Anđelko Validžić (1969. – 1972.), koji je postao prvi voditelj misije i od tada započinje redovito pastoralno djelovanje među Hrvatima u Berlinu. On je bio prvi i s njim sam i ja obilazio naše ljude.
Što se tiče hrvatskih emigranata, ne sjećam se da ih je bilo puno. Ja sam ih poznavao nekoliko, mnogi su se kitili tim predznakom ali teško je bilo procjeniti tko je emigrant a tko nije. Svi smo pričali „istim“ jezikom.
Uvjeti za rad krajem 60-tih godina bili su odlični za nas radnika. Bilo je super, posla je bilo svugdje. No, plaće nisu bile velike. Moja prva plaća je bila, odnosno moja prva satnica je bila 3,60 DM. Mjesečno ako računamo dnevno po 8 sati, bilo je to oko 600-700 DM. Za te novce moglo se kupiti dosta toga. Cijena stana onda je bila za npr. dvosoban stan 100 DM. Bilo je mogućnosti i raditi kao “Hauswart” ili privatno. Nitko nije branio da se radi dodatno ili na “crno”. Ja znam da sam već 1970. godine kupio prvi polovni automobil. Platio sam ga 2500 DM. Bilo je to za godišnji dopust 1970. godine.
Kasnije kada sam prešao u privatnu tvrtku imao sam satnicu 5 DM kao električar. Moja samostalna djelatnost počela je 1986.godine.
Bilo je dosta turbolentnih godina, za sve ove godine u Berlinu. Što se tiče društvenog života povezali smo se s Hrvatskom katoličkom misijom i tamo nam je bio centar i tamo smo se družili. Krenuli smo s osnivanjem klubova. Osnovali smo nogometni klub, potom Bowlling klub. Bio je i klub „Savez jugoslovenskih nogometnih klubova“ u Moabitu. Odmah poslije je osnovana i Jugoliga u nogometu koja je sačinjavala 17 nogometnih klubova. Onda smo mi otišli iz te Jugolige u njemačku (Berlisnku nogometnu ligu).
Ja sam bio jedan od osnivača SD Croatia Berlin. Bio sam i igrač, dopredsjednik, predsjednika a danas aktualno počasni predsjednika SD Croatia Berlin. Jedan sam od osnivača Zajednice hrvatskih nogometnih klubova SR Njemačke – ZHNKSRNJ.
Ja sam igrao na početku, odnosno 1973.godine postao sam član NK Hajduk Berlin. Igrali smo u berlinskoj nogometnoj ligi slobodnog vremena. To je trajalo do osnivanja Jugo-Lige i onda smo kao NK Hajduk igrali u toj ligi gdje smo igrali prvenstvo, sve do promjene imena u SD Croatia. No, da bi dobili nogometni teren i da bi mogli trenirati priključili smo se Südring-u njihovoj trećoj momčadi. Tako da smo igrali po dva puta tjedno. Subotom za Südring a nedjeljom za NK Hajduk.
Ja sam odmah po preimenovanju imena u SD Croatia Berlin izabran za prvog predsjednika SD Croatia Berlin. Bilo je to 1989.godine, kada smo službeno registrirani u njemački nogometni savez. No od 1988. vodimo se kao SD Croatia Berlin. SD Croatiu vodilo je dosta ljudi do danas. Neki uspješno neki manje uspješno. Bili smo dosta jaki za vrijeme predsjednika Andrića koji je doveo trenera Fazlića i neke dobre igrače. Bili smo dosta jaki tada i igrali smo finale berlinskog nogometnog saveza, Paul Rusch-Pokal Berlina. Bilo je to 1994 kada je SD Croatia odmjerila snage s 1. FC Union Berlin i poražena u finalu s 1:2. Nakon Andrića ja sam ponovno bio predsjednik, da bi nakon mene društvo preuzeo Franjo Husajina. Danas aktualno SD Croatia vodi Josip Begić kao predsjednik kluba s timom mladih ljudi nekadašnjih igrača SD Croatia Berlin.
Do mog dolaska u Berlin ja sam igrao folklor, nisam bio nogometaš. Kasno sam i počeo trenirati u 33.godini. Ja sam ostao dugo u nogometu, negdje do moje 55. ili 56. godine znao sam zaigrati za “starce” ili drugu momčad, tada Hajduka kasnije pod imenom SD Croatia.
Folklor sam učio od malena, od zanata, folklor mi je u srcu. Bio sam u folklornom društvu „Đuro Đaković“. Volim naša slavonska kola i plesove. Među dražima mi je Bunjevačko kolo, bilo je dosta popularno.
Pero Kolobarić s 77godina starosti i 53. godinu u Njemačkoj, za aktualnu korona pandemiju koja je pomrsila račune i SD Croatia Berlin koja je skoro 2 godine van pogona i sportskih terena, kaže da je to nažalost gorka istina. No ljudi koji danas vode SD Craotia Berlin, odnosno zadnjih godina, a to su moj zet predsjednik Josip Begić, Igor Čaktaš i Franjo Husajina među njima, dobro su prebrodili ovo vrijeme zadnjih desetak godina, kaže Kolobarić.
No, ne sviđa mi se da je u posljednje vrijeme sve manje i manje naših momaka u SD Croatia Berlin. Svi su većinom ili Turci ili Nijemci. Ja mislim da Hravti vole nogomet ali svi oni koji dobro igraju hoće i novce za njihovu igru. A kako često SD Croatia nema toliko novaca da ih plati onda naši hrvatski igrači odlaze u njemačke klubove, gdje dobiju više. A neki idu i u veći rang natjecanja. Tako da je sve manje Hrvata kod nas.
Ja se sjećam zlatnih vremena SD Croatia Berlin, no mislim da je klub i danas na zdravim nogama.
U zadnje vrijeme ne pratim osobno utakmice SD Croatia Berlin. Budem u Hrvatskoj cijelo ljeto a u Berlin dođem preko zime.
U Hrvatskoj se nakon 53 godine provedene u Njemačkoj danas osjećam kao stranac. No malo se privikavam nakon malo dužeg boravka u Hrvatskoj. Gdje god dođem ne poznam ljude, mnoge običaje ne poznajem ili su se zaboravili i sigurno da se primjeti ta odvojenost od više od 5 desetljeća izbivanja iz Domovine. Mnoge stvari su drugačije.
Ja mogu reći za moj slučaj da sam i dalje prijavljen u Berlinu. Ostajem i dalje ovdje prijavljen s adresom ali i kao privatni osiguranik, koristim usluge njemačkog zdrastvenog osiguranja. To je zbog liječnika i pretraga i svega drugoga. Ljeto provodim u Hrvatskoj a zimu u Njemačkoj. No mislim da ću u budućnosti sve više provoditi vremena u Hrvatskoj a manje u Berlinu.
No, mislim da ću se ipak lako privići i ja se lako privikavam. Imam dosta poznanika, šire obitelji, prijatelja iz škole tako da mi nije „doli“ dosadno.
Glede aktualne političke situaciju u Hrvatskoj, ja to ponekad ne razumijem. Ne razumijem mnoge ljude. Tko god dođe, kako god dođe, svakom nađu manu. Nitko nije idealan, naši su ljudi toliko nezadovoljni, ja ne razumijem to.
Tko god bi im došao ne valja im.
Željeli bi sve da bude kao u Njemačkoj a to neće bit tako brzo u Hrvatskoj.
Ja sam se nadao brzom povratku u Hrvatsku nakon onog prvog automobila koji sam želio kupiti ali evo prošlo je 53 godine. Tako to bude, uvijek nekom nešto fali i sve se više razvlači s odlukom.
Meni je bilo lijepo u Berlinu. Imao sam dobru zaradu. Imali smo dodatak na dohodak. Berlin je imao i poseban dodatak na dohodak, jer smo bili okruženi istočnom Njemčakom, bivšim DDR-om. No mogao sam putovati nesmetano, bilo zrakoplovom ili automobilom i vlakom, preko DDR-a, gdje su bilke kontrole. Ali nismo imali nikakvih problema kao „jugosloveni“ kasnije kao Hrvati pogotovo jer više nije bilo granica.
U istočni Berlin iz zapadnog Berlina išao sam prvi put 1969.godine. Cijene su onda u istočnoj Njemačkoj bile još niže od onih u Jugoslaviji. Mi smo mogli mjenajti istočnu i zapadnu DM u omjeru 1:1. No na crnom tržištu za zapadnu DM dobivali smo i 7 do 15 puta više istočnih DM za jednu zapadnu DM. Tako da se moglo za 10 DM zapadnih promjenjenih „privatno“ moglo cijeli dan jesti, piti i nije moglo potrošiti.
Tamo je bila bijeda. Nije bilo kvalitetne robe ili hrane. No sve je bilo puno jeftinije.
No ništa se nije moglo ponijeti pri povratku u zapadni Berlin. No moglo se na neki način prošvercati. Recimo ja sam znao otići u starim cipelama, kupim tamo nove, te ih malo zaprljam. Znali su nas potpuno pretresati. Morali smo prijavljivati koliko imamo zapadnih a koliko istočnih DM.
Morali smo se snalaziti kako nešto i prikriti na carini. Ja sam više puta išao s automobilom pa su više pregledavali automobil nego mene. No, nije me pretjerano ni zanimao taj Istočni Berlin. Nisam imao nešto naročito kupiti a nisam ni volio njihovu hranu.
Više su odlazili samci. Ali bio je problem do ponoći se moralo vratiti iz istočnog Berlina nazad u zapadni Berlin. Odnosno moglo se boraviti samo 24 sata. Za produljeni boravak morala se tražiti viza i to je bilo komplicirano.
Ja sam bio član velikog broja hrvatskih društava u Berlinu. Bio sam član društva VF Mažuranić. Bio sam član KK Croatia košarkaškog društva u Berlinu. Pomogao sam im osnovati društvo. Bio sam i član „Brođana“ dok se nisu počeli razdvajati Brođani iz BiH i Brođani iz Slavonije. Onda sam ja napustio i nisam bio više član.
Danas društveni život Hrvata u Berlinu nije baš na zavidnom nivou. Korona je malo zaustavila sve. Od svih naših sportskih i kulturnih društava najbolje se drži SD Croatia Berlin. U „Mažuraniću“ je isto sve spalo na par ljudi. Ja mislim da je razlog svega toga da mladi imaju sve manje interesa za te naše klubove i društva. Mladi idu u njemačke klubove i druže se s Nijemcima.
Mi starije generacije odustajemo, umiremo ili nije za nas to više, a mladi neće. Ja se bojim za par godina da neće biti ništa ni od SD Croatia Berlin, ako se ne nađu dobri sponzori da bi se igrači plaćali, da će se i to ugasiti. Nema više rada na slobodnoj bazi kao što smo mi radili, danas to rijetko tko hoće.
Malo sa sjetom gledam na velike uspjehe SD Croatia do danas. Imam veliku kolekciju medalja, pehara, zahvalnica SD Croataia Berlin. Imamo dosta uspjeha i podsjetnika kroz bogatu povijest SD Croata Berlin. Bili smo kroz razne naše momčadi i prvaci Berlina u raznim starosnim kategorijama.
Uskoro ću odjaviti stan u Berlinu i neznam što ću sa tim peharima i drugim odličjima SD Croata Berlin. Nemaju svoje službene prostorije. Trebao bi se netko pobrinuti da se to sve pohrani na neko lijepo i prikladno mjesto.
Razmišljao sam i da napišem jednu knjigu o mome sportskom životu i mome životnom putu. Ali sve nemam vremena, pa neznam vidjet ću, možda još jednom se i odlučim.
Danas na kraju ne mogu se požaliti na svoj život. Nije mi ničega žao. Ja sam puno prošao i proputovao. Nisam bio jedan od onih koji su sjedili u kući. Išao sam svugdje gdje se što organiziralo i gdje se putovalo. I u Hrvatskoj sam uvijek imao dobro društvo.
Nisam požalio ništa u mome životu. Ako bi trebao ponoviti ne bih imao ništa protiv da ponovo isto napravim.