Preminula književnica Irena Vrkljan – Životni vijek provela u Berlinu u sjeni s nepoznatim i anonimnim ljudima, kao što su bili naši «gastarbeiteri».
U zagrebačkoj bolnici Sveti Duh u 91. Godini života preminula je književnica Irena Vrkljan. Rođena je u Beogradu 21. kolovoza 1930. Godine, odakle je u djetinjstvu s obitelji odselila za Zagreb.
Proslavio ju je roman Svila, škare iz 1984., a godinama je sa suprugom Bennom Meyerom-Wehlackom živjela na relaciji Berlin – Zagreb. Studij arheologije i germanistike završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Režiju je studirala na berlinskoj Akademiji za film i televiziju, gdje je upoznala i svog supruga Benna Meyera-Wehlacka, tada docenta dramaturgije.
Irena Vrkljan je dugi niz godina živjela je na relaciji Berlin-Zagreb, da bi se u Hrvatsku trajno preselila 2014. godine.
Svoju posljednju knjigu “Protokol jednog rastanka” iz 2015. godine posvetila je preminulom suprugu.
Na hrvatskoj je književnoj sceni bila je prisutna dulje od pedeset godina, objavljivala je kao pjesnikinja, prozaistica, esejistica, radiodramatičarka, prevoditeljica.
IRENA VRKLJAN
Pisati je počela još pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru tzv. “krugovaša”, okupljenih oko časopisa za književnost i kulturu “Krugovi”. U tom razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila je djela njemačkih autora poput Remarquea, Wolfganga Otta, H. W. Richtera… Objavila je više od dvadeset knjiga, zbirki poezije, proze, romana i eseja, a pisala je scenarije za televizijske i radijske drame. Od 1960. do 1971. bila je i urednica televizijske emisije “Portreti i susreti”, sa suprugom pisala je radio-drame, a na njemački prevela je antologiju hrvatske ratne lirike “U ovom strašnom času”. Dobitnica je brojnih književnih nagrada, među kojima su nagrada Tin Ujević za najbolju knjigu poezije “U koži moje sestre”, Ksaver Šandor Gjalski za knjigu “Svila, škare”, Ivan Goran Kovačić za roman “Marina ili o biografiji”, nagrada HAZU za roman “Posljednje putovanje u Beč”, Kiklop za pjesničku zbirku “Koračam kroz sobu” te Vladimir Nazor za životno djelo. Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Irena Vrkljan je bila poznata i cijenjena u Berlinu. U Više navrata razgovarali smo o raznim temama. Donosimo neke djelove razgovora s Irenom Vrkljan u Berlinu iz 2006. i 2012.godine.
Književnici Ireni Vrkljan koja živi i radi u Berlinu, nositeljica je nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo. Vrkljan je i dobitnica visokog hrvatskog odličja, Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.
U osvrtu na nagrade, te hrvatsko okružje u kojem živi na relaciji Berlin-Zagreb, kao i pogledu iz iseljeništva, na kulturalna zbivanja oko same književnice, razgovar s Irenom Vrkljan upriličili smo u Berlin gdje umjetnica živi i radi.
Dobili ste dva visoka odličja. Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo i odličje Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Ovaj drugi evo vidimo na vašoj bluzi. Koje Vam je odličje draže?
Teško je to reći. “Vladimir Nazor” je za životno djelo. Odličje Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića je za moj doprinos kulturi općenito. Obadva odličja su mi draga. Jedno je rekli bi smo za pisanje a jedano za općenito dijelovanje.
Kako je velika prozaistica i pjesnikinja ostala živjeti evo 4 desetljeća u Berlinu. Zašto ste ostali u Berlinu?
Zato što ja govorim njemački jezik a moj muž nikako da nauči dobro hrvatski jezik. Ovdje smo zapravo zbog moga muža. I ako bi moj muž sada rado živio u Zagrebu duže. Odlučio se sada učiti hrvatski jezik ali u tim godinama se teško uči strani jezik. Ja sam njemački jezik znala kada sam došla u Berlin. Mislili smo malo biti u Berlinu a malo u Zagrebu i tako je to u funkcioniralo.
Imate li neke spoznaje koliko ima hrvatskih pisaca u Berlinu ili Njemačkoj. Odnosno da li se družite s hrvatskim piscima?
Nemam brojku. Sada je u Berlinu Slavenka Drakulić. Ona ima stipendiju u Berlinu. Nisam se nikad ni u Zagrebu družila s piscima. Ja sam se družila sa slikarima. Konkretno u Zagrebu sam se družila sa Stančićem. Mene je zapravo slikarstvo zanimalo i to sam ja željela studirati. U Berlinu se puno družim sa slikarima i mojim prijateljima s filmske akademije. Film je bio moj veliki interes. Tako da se danas družim s tim prijateljima.
Pisce s kojima se družim, to su ljudi koje sam upoznala preko mog muža. Mome pisanju je više bliže da sam u nekom ateljeu i da razgledam slike nego da sada raspravljam o literaturi s nekim.
Hrvatska je domaćin na sajmu knjiga u Leipzigu 2007. godine. Što Vi očekujete od toga prepoznatljivog sajma odnosno koliko ima hrvatskih pisaca prevedenih na njemački jezik?
Ima dosta prijevoda. To je dosta važno da će Hrvatska dogodine biti zemlja domaćin. Važno je to da će mo mi jedanput biti tema sajma. To će puno doprinjeti da se još više pažnje posveti hrvatskoj literaturi.
Možemo reći da se ne krećete puno među Hrvatima u Berlinu. Vidimo Vas s vremena na vrijeme. Koliko imate kontakata s našim Hrvatima u Berlinu?
Ja sam jako mnogo bila s našim “gastarbeiterima” i s njima sam još i dalje. Oni koji su došli od `66 do ´69 s njima se družim, to je moja generacija. Sada oni imaju dijcu veliku a njihova dijeca imaju dijecu. Znači to je generacija koja je pred mirovinom.
Meni je ta generacija bila važna. Ja sam im mogla pomoći, mogla sam im prevoditi. Ja sam znala jezik kada sam došla. To je bilo moje vrijeme. A zabave, velike prijeme i velika veselja to nikada nisam voljela. Ja najviše volim društvo u 5-6 osoba kada se može jedan razgovor voditi. Masa ljudi kada moram govoriti samo, Dobar dan, to me nije nikada zanimalo. Radije odem Danici ili ljudima koje poznajem od prije. Ima dosta još naših ljudi ali puno manje nego što je bilo. Odem i kod Barbare rado! To je bila uvijek moja veza s Hrvatskom. Mi smo radili jednu trilogiju radio dramu o našim «gastarbeiterima» i njhovim običajima ovdje. Dakle jako smo se puno družili.
IRENA VRKLJAN
Koliko možete danas pomoći mladim piscima, pjesnicima kada se pojave u Berlinu. Odnosno da li ste nekoga prepoznali u ovom zadnjem desetljeću. Da li je netko tražio Vašu pomoć, gospođo Vrkljan?
Jako mnogo mladih kada su bili ovdje, ne da su me pitali kako da pišu, nego su mi pokazivali njihova dijela. Na primjer Tatjana Gromača kada je bila u Berlinu. Sada sam u Zagrebu pronašla jednog vrlo dobrog mladog pisca. On je napravio jako dobru knjigu «Dnevnik besposličara». Zove Se Radenko Vadanjel. Razgovarali smo dosta i o pisanju. Mlade djevojke mi se puno zahvaljuju, zapravo da su se otisnule u vode pisanja. Kažu da nisu čitale moja dijela, da danas ne bi pisale.
Planirate li povratak u Hrvatsku ili čekate da Hrvatska uđe u Europsku Uniju?
Ne, to ne čekam. Jedino čekam da riješim problem stana u Zagrebu! Imamo malu garsonjeru u Zagrebu od 37 m² na četvrtom katu bez lifta. To je u našim godinama malo otežavajuće za korištenje. Nadam se da će mo to stambeno pitanje riješiti za godinu dvije ili tri. Ja mislim u svakome slučaju da će mo se vratiti u Hrvatsku.
Mislite li da bi imali više da ste u Zagrebu?
Čega više!
Pa da bi to stambeno pitanje bilo već riješeno, kao što to dolikuje hrvatskim umjetnicima i piscima?
Da sam bila u Zagrebu možda bi to već riješila. Ovako mi se nije isplatilo, jer su režije velike. Imamo ovdje jedan stan pa taj u Zagrebu. Morali smo paziti na troškove. Do sada je bilo dobro. Za boravak od 3-4 mjeseca u Zagrebu ipak je to bilo dobro. Za nastavak života u potpunosti i povratak to je ipak premalo.
Posljednjih godina hrvatski pisci se u Njemačku probiju s nekim egzotičnim pričama o ratu ili sličnim temama o antiratnoj propagandi i bliskim temama. Vi ste zadržali neku sredinu normalne žene s osobnim stavom i pogledom te ne odstupate od toga? Da li je to dobro za Vas?
Materijalno nije dobro. Ali ne odstupam od svojih principa. Tako su mi skoro u Osijeku mlade studentice Kroatistike kazale da najviše na meni vole što sam ostala dosljedna mome stilu pisanja i što se nisam priklonila nikakvoj modi.
Kako se niste uključili u neke političko kulturne projekte van Hrvatske, kao poznata hrvatska spisateljica i van granica Hrvatske. Kako niste osnovali neku Zakladu na primjer ili ste željeli ostati anonimni?
Ja volim biti po strani. Ja sam uvijek izbjegavala svijetlo reflektora. Ovo je zapravo nešto novo s ovim nagradama koje sam dobila. Inače sam ja čovjek koji voli biti u sjeni s nepoznatim i anonimnim ljudima, kao što su bili naši «gastarbeiteri». Oni su mi bili draži od bilo koje prominencije.
Knjige pišete i na hrvatskom i na njemačkom jeziku?
Zadnje knjige nisam prevodila na njemački jezik. Ostale su napisane samo u orginalu na hrvatskom jeziku.
Koliko ima stvari u Vašim dijelima koje niste napisali. Nekada ste rekli da su likovi u Vašim dijelima prepoznatljivi likovi ali da ste uvijek željeli zadržati njihovu intimnost?
Privatne stvari nisam htjela pisati ni u mojim takozvanim autobigrafskim romanima, jer to nije fer. Ljudi su mi mnogo pričali, mnogo sam znala ali nisam nikada željela nekoga povrijediti. Sve senzacionalističke priče koje ja znam nikada nisam htjela o tome pisati.
Što mislite koliko naši ljudi, koji su vani, uopće čitaju?
Mislim da malo čitaju, premalo. Ja sam našoj dijeci uvijek poklanjala knjige. To je teško. Oni moraju živjeti ovdje, neki će ostati ovdje. Ne znam sama kako da ih čovjek privuče na literaturu. Uopće malo činimo za kulturu za te ljude ovdje. To su obični ljudi, jednostavni. Roditelji su puno radili, nije bilo puno knjiga u kući. Dakle ja sam probala što sam mogla, nije moglo biti bolje. Danas je internet broj jedan kod nove genracije, kao da danas nije vrijeme knjiga!
Koliko se još dugo mislite baviti pisanjem, odnosno da li imate neku potajnu granu koja Vas još uvijek interesira?
Vrlo bi rado slikala. To ću raditi kada budem imala malo mira i predaha. Pisaću kada opet dobijem ispiraciju, ne mogu pisati iz jedne u drugu knjigu. Trebam male pauze.
Što bi ste poručili kao velika hrvatska književnica, mladoj generaciji Hrvata diljem svijeta?
Ne zaboravite hrvatsku literaturu. Čitajte i poeziju i prozu, samo čitajte imamo jako dobru hrvatsku književnost.
A kada bi mogli preporučiti nešto da pročitaju od Irene Vrkljan što bi Vi preporučili?
To je teško ja volim knjigu «Pisma mladoj ženi», Svila, škare (The Silk, the Shears) i Marina, to bi im rekla i prporučila. (Razgovor s Irenom Vrkljan vođen 2006.godine uz Berlinu).
…Irena Vrkljan došla je u Njemačku davne 1967.godine na Akademiju za Film i televiziju. „Do tada sam radila na televiziji u Zagrebu. To je bila specijalizacija. Televizija mi je dala odmor studijski odmor od tri godine“, govorila je Irena Vrkljan.
Danas ste jedna od najpoznatijih hrvatskih spisateljica u iseljeništvu. Daleko od doma. Da li je dom tamo gdje je dom?
Pa sigurno! Ja imam stan u Zagrebu. Već godinama idem u Zagreb. Živim između dva grada, Berlina i Zagreba. Taj život između dva grada je i neki razlog ili neka inspiracija za moje pisanje. Kada sjedim ovdje da pišem o tamo ili obrnuto.
Je li je to posebna isnspiracija. Je li se stavri gledaju drugim očima kada čovjek ode s točke A na točku B?
Mislim da. Jer ta udaljenost budi nekakve osjećaje, da čovjek da je ostao u Zagrebu vjerojatno ne bi imao. Ovdje pisati o Zagrebu je nešto drugačije nego živjeti u Zagrebu. To je sigurno ja mislim bilo barem dijelomično poriv da pišem te knjige.
Koliko ste napisali knjiga do danas?
Radi se do danas o 15 romana i 8 zbirki pjesama u sabranim djelima.Imala sam izdavača u Austriji koji je otišao u mirovinu. Austrija je imala više zanimanja za jugoistokk Europe i stare tradicije. U Njemačkoj nisam ni tražila novog izdavača. Znate da je sutuacija u literaturi u Njemačkoj, da se traže nekakvi krimići ili neću reći porno knjige, ali traži se nešto što ja ne pišem.
Imali smo jednog Hrvata u Berlinu koji je možemo reći živio život sličan Vama. Bio je to Vladimir Fran Mažuranić. Vi ste pola životnog vijeka proveli u trokutu Berlin-Beč-Zagreb?
Moje putovanja su protkana obiteljskim povijesnim činjenicama. Moja mama je došla iz Beča. Ona je rođena u Travniku i moja teta isto i moja baka.To su bili Hrvati koji su živjeli za vrijeme Austro Ugarske u BiH. Oni su preselili 1913 u Beč. Moja mama je išla u Mostar u školu a kasnije je proživjela djetinjstvo u Beču. Onda je 1927 otišla u Beograd a onda za Zagreb. A moja teta i baka ostale su u Beču. Ja sam njih uvijek posjećivala. Tako da je taj trokut bio obiteljski trokut jer su obitelji bile tako raštrkane.
Pišete na hrvatskom ili njemačkom jeziku?
Pišem samo na hrvatskom jeziku. Sedam knjiga sam napisala na hrvatskom i ne želim prevoditi na njemački, kada ovdje ne kanim objavljivati.
Na koliko jezika su prevedene Vaše knjige do danas?
Moje knjige su prevedene u Italiji, SAD-u, Češkoj i sada u Mađarskoj.
Pišete puno o ženama?
Da! Pišem o ženama s pozicije jedne žene. Imam dosta knjiga o ženama. Na primjer knjiga Svila, škare je po kritici početak ženskog pisma u Hrvatskoj. Ja nisam feministkinja. To je razlika. Pisala sam naravno i o nekim brakovima, ali sam uglavnom s pozicije žene pisala.
Kako je živjeti van Domovine? U Hrvatskoj je lakše bit poznat i imati bolju promidžbu? Ovdje kao da ste zapostavljeni?
Nema velikog interesa! Za vrijeme rata je bio još neki interes za taj jugoistok Europe. Ovdje mora biti još neki razlog. Čovjek mora biti novinar koji piše neke skandale o nama ili nekomu. Ja to nisam nikad htjela. Ja sam se htijela baviti samo literaturom. Ali to trenutno nikoga u Njemačkoj ne zanima. Ja smatram da je trenutno bolje i da je mnogo veći interes. Ali su male zemlje uvijek, pa i Austrija tako, čitale svoje pisce. Njemačka je velika zemlja koja uglavnom protežira Amerikance. Vrlo malo Francuze i Italijane. A od slavenskih literatura ne prevode ništa više, vrlo malo. Ne znam kakav je interes. Mislim da nije nikakav! A ja nisam nikakav čovjek koji pravi skandale, pa ni preko drugog puta, ne mogu doći do izražaja u Njemačkoj. Dakle u Njemačkoj je knjiga zapravo roba!
Koliko Hrvate u Hrvatskoj interesira lirika i proza Irene Vrkljan?
Ja imam veliki odjek u Hrvatskoj. Tamo me čitaju mnogi. Bilo da je to Osijek ili Zagreb rado me čitaju. U bibliotekama mi kažu da je je veliki interes za mojim knjigama. U Hrvatskoj postoji moja čitalačka publika. To je jedan drugi pristup. Kada smo mala zmlja možda je važna kultura vlastite zemlje. Ovo je velika zemlja i znamo što je kapitalizam! Knjiga se pretvorila u robu kažu njemački pisci i kažu da nije samo ekonomska kriza nego da je i kriza kulture. Sve više se knjiga pretvorila u robu.
Može li kriza kulture pogoditi Hrvatsku na putu ulaska u EU?
Da li će mala Hrvatska izgubiti svoj indentitet ili…? To čovjek ne zna! Nećemo izgubiti svoj indentitet ali neznam… Važno je zbog pravnog sustava i svih drugih stvari da svakako uđemo u tu EU. Ali isto tako je važno da se vidi da smo i mi u krizi. Mađarska, Portugal, Grčka i Španjolska su u krizi. Mislim kriza je globalna. Kako će mo se izvući ne znam. Svaka ekonomska kriza pogađa kulturu. U Njemačkoj zatvaraju kazalište u Wuppertalu, jer komune nemaju više novaca. Tako da kada je kriza prvo se štedi na kulturi a spašava se industrija i banke. To se zna!
Ove godine niste nazočili na sajmovima knjiga u Leipzigu i Frankfurtu?
Nisam imala novu knjigu! Bila sam 2007 u Leipzigu na sajmu knjiga. Ako nemam knjigu nema smisla ići. Nisam pesimistična ali ako nemaš knjigu nema smisla ići.
Što pripremate najnovije?
Ove godine izlazi knjiga kratkih novela, priča. To sam pisala ove zime. Knjiga izlazi uskoro.
Koliko često idete u Hrvatsku?
Budući da sam već malo starija, idemo jedanput i ostajemo 2 mjeseca.
Hoćete li se vratili u Zagreb?
Ja bi se vratila, ali moj muž ima liječnike i medicinu u Berlinu koje treba i trenutno ne možemo ići u Zagreb. Inače bi ja živjela u Zagrebu.
Imate li kontakte s hrvatskim Ministarstvom kulture i drugim institucijama. Koliko se cijeni Vaš rad s naglaskom da ste Vi jedna od najplodnijih hrvatskih spisateljica iz prve generacije?
Naravno da imam! Dobila sa Nazorovu nagrdu. Dobila sam nagradu Akademije umjetnosti, nagradu Tin Ujević, nagradu »Ksaver Šandor Đalski« za najbolje prozno djelo napisano u Hrvatskoj, i sve nagrade koje sam dobila, dobila sam u Hrvatskoj. Ta veza postoji. Postoji uvijek netko tko se javlja od pojedinaca do institucija. Sada sam dopisni član Akdemije i oni mi isto pišu pisma.
Nekada je u Berlinu bilo puno više Hrvata! Kako je bilo biti nekada Hrvat. Na primjer između 1980 i 1990?
Ranije! Na primjer 1969 kada su došli prvi Hrvati takozvani Gastarbeiteri. Tada smo jako mnogo za njih prevodili. Oni nisu znali njemački. Vodili smo ih doktorima, brinuli se o njima. To je bila generacija koja je došla na privremeni rad. Ovdje je bio privredni bum. Nijemci su trebali radnike.Naši ljudi su bili jako u redu i ako su često bili nesretni, dok se nisu snašli. To ova treća generacija više ne zna. To su ljudi koji su danas 70 ili 75 godina. Koji su sagradili neku kuću i vratili se. Djeca su neka ostala a neka nisu. Sada znamo neku djecu koja su danas 20 ili 25 godina, od tih roditelja koje smo nekad upoznali. Posjećujemo se i viđamo se i dalje.
Dolazak naših prvih ljudi u Njemačku bila je čista kapitalistička računica.
Tko je po Vama izvukao veću korist naši Hrvati ili domaćini Nijemci?
To je teško! Naši su ljudi mnogi, barem ja znam mnoge i oboljeli od toga što su previše radili u akordu i slično. Doživjeli su nešto što doživljava svaka emigracija.
Izgubili su malo tlo pod nogama tamo a ovdje ga isto nisu našli, u smislu da su postali sad Njemci ili… To su žrtvovane generacije po mom dubokom uvjerenju. S druge strane bili su i bez posla pa su morali doći u Njemačku.
Nije im bilo ugodno. Ja sam ih posjećivala u domovima i kako su živjeli. Puno su štedjeli, da šalju novce mami, tati. Često su imali i djecu kod kuće a ovdje su radili. Nije bilo lako toj generaciji. Nova generacija danas to ne zna. Oni studiraju i prave karijere! Ali ono vrijeme 69.-70. kada se radilo u Boschu, Telefunkenu, to više ne postoji! Njima nije bilo lako ovdje i mnogo smo im pomagali!
Kada bi Vas danas netko pitao bili ponovno sjeli i napisali 15 romana ili bi bili liječnica, odvjetnica ili pravnica, što bi rekli?
Budući da znam i liječnike i kakva je situacija trenutno danas u njemačkim bolnicama. Štednja i premalo ljudi. Radi se po 12 sati, prihodi nisu bajni. Neznam! Ja mislim da bi se sve ponovilo. Ja ne bi mijenjala svoju biografiju i ako je danas visoka cijena biti slobodnjak. Ja sam htjela ili medicinu studirati ili pisati. Budući da tata nije imao novaca za medicinu i da sam morala raditi, onda sam radila na televiziji i pisala. To bi se vjerojatno ponovilo ponovno! Pisanje nebi ostavila. Ja mislim da bi to otalo moja glavna težnja ili želja.
Kako bi kao hrvatska spisateljica opisali hrvatskog čovjeka u Njemačkoj, od 1969 do danas kroz ova četiri desetljeća?
To je poštenjačina. Bili su to ljudi marljivi i vrijedni. Imali su poteškoća s nekim šefovima i njemačkim radnicima i okolinom, koji su ih uvijek nekako socijalno prezirali. Imali su nizak životni status. Radili su na gradilištima ili u akordima. Jako su bili u redu. Nisam upoznala ni jednoga, za koga bi rekla da je bio nekakav hohštapler (Hochstapler). To je bila nužda i moralo se ići radit…
Irena Vrkljan nositeljica je Ordena zvijezde Danice za doprinos hrvatskoj kulturi. Zbirku napisanih knjiga posjeduje duplo, jedna je u Zagrebu, druga je u Berlinu. (Razgvor vođen u Berlinu 2012.godine). Razgovarao i snimio Željko Matić.
U zagrebačkoj bolnici Sveti Duh u 91. Godini života preminula je književnica Irena Vrkljan. Rođena je u Beogradu 21. kolovoza 1930. Godine, odakle je u djetinjstvu s obitelji odselila za Zagreb.
Proslavio ju je roman Svila, škare iz 1984., a godinama je sa suprugom Bennom Meyerom-Wehlackom živjela na relaciji Berlin – Zagreb. Studij arheologije i germanistike završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Režiju je studirala na berlinskoj Akademiji za film i televiziju, gdje je upoznala i svog supruga Benna Meyera-Wehlacka, tada docenta dramaturgije.
Irena Vrkljan je dugi niz godina živjela je na relaciji Berlin-Zagreb, da bi se u Hrvatsku trajno preselila 2014. godine.
Svoju posljednju knjigu “Protokol jednog rastanka” iz 2015. godine posvetila je preminulom suprugu.
Na hrvatskoj je književnoj sceni bila je prisutna dulje od pedeset godina, objavljivala je kao pjesnikinja, prozaistica, esejistica, radiodramatičarka, prevoditeljica.
IRENA VRKLJAN
Pisati je počela još pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru tzv. “krugovaša”, okupljenih oko časopisa za književnost i kulturu “Krugovi”. U tom razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila je djela njemačkih autora poput Remarquea, Wolfganga Otta, H. W. Richtera… Objavila je više od dvadeset knjiga, zbirki poezije, proze, romana i eseja, a pisala je scenarije za televizijske i radijske drame. Od 1960. do 1971. bila je i urednica televizijske emisije “Portreti i susreti”, sa suprugom pisala je radio-drame, a na njemački prevela je antologiju hrvatske ratne lirike “U ovom strašnom času”. Dobitnica je brojnih književnih nagrada, među kojima su nagrada Tin Ujević za najbolju knjigu poezije “U koži moje sestre”, Ksaver Šandor Gjalski za knjigu “Svila, škare”, Ivan Goran Kovačić za roman “Marina ili o biografiji”, nagrada HAZU za roman “Posljednje putovanje u Beč”, Kiklop za pjesničku zbirku “Koračam kroz sobu” te Vladimir Nazor za životno djelo. Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Irena Vrkljan je bila poznata i cijenjena u Berlinu. U Više navrata razgovarali smo o raznim temama. Donosimo neke djelove razgovora s Irenom Vrkljan u Berlinu iz 2006. i 2012.godine.
Književnici Ireni Vrkljan koja živi i radi u Berlinu, nositeljica je nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo. Vrkljan je i dobitnica visokog hrvatskog odličja, Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.
U osvrtu na nagrade, te hrvatsko okružje u kojem živi na relaciji Berlin-Zagreb, kao i pogledu iz iseljeništva, na kulturalna zbivanja oko same književnice, razgovar s Irenom Vrkljan upriličili smo u Berlin gdje umjetnica živi i radi.
Dobili ste dva visoka odličja. Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo i odličje Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića od hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Ovaj drugi evo vidimo na vašoj bluzi. Koje Vam je odličje draže?
Teško je to reći. “Vladimir Nazor” je za životno djelo. Odličje Red Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića je za moj doprinos kulturi općenito. Obadva odličja su mi draga. Jedno je rekli bi smo za pisanje a jedano za općenito dijelovanje.
Kako je velika prozaistica i pjesnikinja ostala živjeti evo 4 desetljeća u Berlinu. Zašto ste ostali u Berlinu?
Zato što ja govorim njemački jezik a moj muž nikako da nauči dobro hrvatski jezik. Ovdje smo zapravo zbog moga muža. I ako bi moj muž sada rado živio u Zagrebu duže. Odlučio se sada učiti hrvatski jezik ali u tim godinama se teško uči strani jezik. Ja sam njemački jezik znala kada sam došla u Berlin. Mislili smo malo biti u Berlinu a malo u Zagrebu i tako je to u funkcioniralo.
Imate li neke spoznaje koliko ima hrvatskih pisaca u Berlinu ili Njemačkoj. Odnosno da li se družite s hrvatskim piscima?
Nemam brojku. Sada je u Berlinu Slavenka Drakulić. Ona ima stipendiju u Berlinu. Nisam se nikad ni u Zagrebu družila s piscima. Ja sam se družila sa slikarima. Konkretno u Zagrebu sam se družila sa Stančićem. Mene je zapravo slikarstvo zanimalo i to sam ja željela studirati. U Berlinu se puno družim sa slikarima i mojim prijateljima s filmske akademije. Film je bio moj veliki interes. Tako da se danas družim s tim prijateljima.
Pisce s kojima se družim, to su ljudi koje sam upoznala preko mog muža. Mome pisanju je više bliže da sam u nekom ateljeu i da razgledam slike nego da sada raspravljam o literaturi s nekim.
Hrvatska je domaćin na sajmu knjiga u Leipzigu 2007. godine. Što Vi očekujete od toga prepoznatljivog sajma odnosno koliko ima hrvatskih pisaca prevedenih na njemački jezik?
Ima dosta prijevoda. To je dosta važno da će Hrvatska dogodine biti zemlja domaćin. Važno je to da će mo mi jedanput biti tema sajma. To će puno doprinjeti da se još više pažnje posveti hrvatskoj literaturi.
Možemo reći da se ne krećete puno među Hrvatima u Berlinu. Vidimo Vas s vremena na vrijeme. Koliko imate kontakata s našim Hrvatima u Berlinu?
Ja sam jako mnogo bila s našim “gastarbeiterima” i s njima sam još i dalje. Oni koji su došli od `66 do ´69 s njima se družim, to je moja generacija. Sada oni imaju dijcu veliku a njihova dijeca imaju dijecu. Znači to je generacija koja je pred mirovinom.
Meni je ta generacija bila važna. Ja sam im mogla pomoći, mogla sam im prevoditi. Ja sam znala jezik kada sam došla. To je bilo moje vrijeme. A zabave, velike prijeme i velika veselja to nikada nisam voljela. Ja najviše volim društvo u 5-6 osoba kada se može jedan razgovor voditi. Masa ljudi kada moram govoriti samo, Dobar dan, to me nije nikada zanimalo. Radije odem Danici ili ljudima koje poznajem od prije. Ima dosta još naših ljudi ali puno manje nego što je bilo. Odem i kod Barbare rado! To je bila uvijek moja veza s Hrvatskom. Mi smo radili jednu trilogiju radio dramu o našim «gastarbeiterima» i njhovim običajima ovdje. Dakle jako smo se puno družili.
IRENA VRKLJAN
Koliko možete danas pomoći mladim piscima, pjesnicima kada se pojave u Berlinu. Odnosno da li ste nekoga prepoznali u ovom zadnjem desetljeću. Da li je netko tražio Vašu pomoć, gospođo Vrkljan?
Jako mnogo mladih kada su bili ovdje, ne da su me pitali kako da pišu, nego su mi pokazivali njihova dijela. Na primjer Tatjana Gromača kada je bila u Berlinu. Sada sam u Zagrebu pronašla jednog vrlo dobrog mladog pisca. On je napravio jako dobru knjigu «Dnevnik besposličara». Zove Se Radenko Vadanjel. Razgovarali smo dosta i o pisanju. Mlade djevojke mi se puno zahvaljuju, zapravo da su se otisnule u vode pisanja. Kažu da nisu čitale moja dijela, da danas ne bi pisale.
Planirate li povratak u Hrvatsku ili čekate da Hrvatska uđe u Europsku Uniju?
Ne, to ne čekam. Jedino čekam da riješim problem stana u Zagrebu! Imamo malu garsonjeru u Zagrebu od 37 m² na četvrtom katu bez lifta. To je u našim godinama malo otežavajuće za korištenje. Nadam se da će mo to stambeno pitanje riješiti za godinu dvije ili tri. Ja mislim u svakome slučaju da će mo se vratiti u Hrvatsku.
Mislite li da bi imali više da ste u Zagrebu?
Čega više!
Pa da bi to stambeno pitanje bilo već riješeno, kao što to dolikuje hrvatskim umjetnicima i piscima?
Da sam bila u Zagrebu možda bi to već riješila. Ovako mi se nije isplatilo, jer su režije velike. Imamo ovdje jedan stan pa taj u Zagrebu. Morali smo paziti na troškove. Do sada je bilo dobro. Za boravak od 3-4 mjeseca u Zagrebu ipak je to bilo dobro. Za nastavak života u potpunosti i povratak to je ipak premalo.
Posljednjih godina hrvatski pisci se u Njemačku probiju s nekim egzotičnim pričama o ratu ili sličnim temama o antiratnoj propagandi i bliskim temama. Vi ste zadržali neku sredinu normalne žene s osobnim stavom i pogledom te ne odstupate od toga? Da li je to dobro za Vas?
Materijalno nije dobro. Ali ne odstupam od svojih principa. Tako su mi skoro u Osijeku mlade studentice Kroatistike kazale da najviše na meni vole što sam ostala dosljedna mome stilu pisanja i što se nisam priklonila nikakvoj modi.
Kako se niste uključili u neke političko kulturne projekte van Hrvatske, kao poznata hrvatska spisateljica i van granica Hrvatske. Kako niste osnovali neku Zakladu na primjer ili ste željeli ostati anonimni?
Ja volim biti po strani. Ja sam uvijek izbjegavala svijetlo reflektora. Ovo je zapravo nešto novo s ovim nagradama koje sam dobila. Inače sam ja čovjek koji voli biti u sjeni s nepoznatim i anonimnim ljudima, kao što su bili naši «gastarbeiteri». Oni su mi bili draži od bilo koje prominencije.
Knjige pišete i na hrvatskom i na njemačkom jeziku?
Zadnje knjige nisam prevodila na njemački jezik. Ostale su napisane samo u orginalu na hrvatskom jeziku.
Koliko ima stvari u Vašim dijelima koje niste napisali. Nekada ste rekli da su likovi u Vašim dijelima prepoznatljivi likovi ali da ste uvijek željeli zadržati njihovu intimnost?
Privatne stvari nisam htjela pisati ni u mojim takozvanim autobigrafskim romanima, jer to nije fer. Ljudi su mi mnogo pričali, mnogo sam znala ali nisam nikada željela nekoga povrijediti. Sve senzacionalističke priče koje ja znam nikada nisam htjela o tome pisati.
Što mislite koliko naši ljudi, koji su vani, uopće čitaju?
Mislim da malo čitaju, premalo. Ja sam našoj dijeci uvijek poklanjala knjige. To je teško. Oni moraju živjeti ovdje, neki će ostati ovdje. Ne znam sama kako da ih čovjek privuče na literaturu. Uopće malo činimo za kulturu za te ljude ovdje. To su obični ljudi, jednostavni. Roditelji su puno radili, nije bilo puno knjiga u kući. Dakle ja sam probala što sam mogla, nije moglo biti bolje. Danas je internet broj jedan kod nove genracije, kao da danas nije vrijeme knjiga!
Koliko se još dugo mislite baviti pisanjem, odnosno da li imate neku potajnu granu koja Vas još uvijek interesira?
Vrlo bi rado slikala. To ću raditi kada budem imala malo mira i predaha. Pisaću kada opet dobijem ispiraciju, ne mogu pisati iz jedne u drugu knjigu. Trebam male pauze.
Što bi ste poručili kao velika hrvatska književnica, mladoj generaciji Hrvata diljem svijeta?
Ne zaboravite hrvatsku literaturu. Čitajte i poeziju i prozu, samo čitajte imamo jako dobru hrvatsku književnost.
A kada bi mogli preporučiti nešto da pročitaju od Irene Vrkljan što bi Vi preporučili?
To je teško ja volim knjigu «Pisma mladoj ženi», Svila, škare (The Silk, the Shears) i Marina, to bi im rekla i prporučila. (Razgovor s Irenom Vrkljan vođen 2006.godine uz Berlinu).
…Irena Vrkljan došla je u Njemačku davne 1967.godine na Akademiju za Film i televiziju. „Do tada sam radila na televiziji u Zagrebu. To je bila specijalizacija. Televizija mi je dala odmor studijski odmor od tri godine“, govorila je Irena Vrkljan.
Danas ste jedna od najpoznatijih hrvatskih spisateljica u iseljeništvu. Daleko od doma. Da li je dom tamo gdje je dom?
Pa sigurno! Ja imam stan u Zagrebu. Već godinama idem u Zagreb. Živim između dva grada, Berlina i Zagreba. Taj život između dva grada je i neki razlog ili neka inspiracija za moje pisanje. Kada sjedim ovdje da pišem o tamo ili obrnuto.
Je li je to posebna isnspiracija. Je li se stavri gledaju drugim očima kada čovjek ode s točke A na točku B?
Mislim da. Jer ta udaljenost budi nekakve osjećaje, da čovjek da je ostao u Zagrebu vjerojatno ne bi imao. Ovdje pisati o Zagrebu je nešto drugačije nego živjeti u Zagrebu. To je sigurno ja mislim bilo barem dijelomično poriv da pišem te knjige.
Koliko ste napisali knjiga do danas?
Radi se do danas o 15 romana i 8 zbirki pjesama u sabranim djelima.Imala sam izdavača u Austriji koji je otišao u mirovinu. Austrija je imala više zanimanja za jugoistokk Europe i stare tradicije. U Njemačkoj nisam ni tražila novog izdavača. Znate da je sutuacija u literaturi u Njemačkoj, da se traže nekakvi krimići ili neću reći porno knjige, ali traži se nešto što ja ne pišem.
Imali smo jednog Hrvata u Berlinu koji je možemo reći živio život sličan Vama. Bio je to Vladimir Fran Mažuranić. Vi ste pola životnog vijeka proveli u trokutu Berlin-Beč-Zagreb?
Moje putovanja su protkana obiteljskim povijesnim činjenicama. Moja mama je došla iz Beča. Ona je rođena u Travniku i moja teta isto i moja baka.To su bili Hrvati koji su živjeli za vrijeme Austro Ugarske u BiH. Oni su preselili 1913 u Beč. Moja mama je išla u Mostar u školu a kasnije je proživjela djetinjstvo u Beču. Onda je 1927 otišla u Beograd a onda za Zagreb. A moja teta i baka ostale su u Beču. Ja sam njih uvijek posjećivala. Tako da je taj trokut bio obiteljski trokut jer su obitelji bile tako raštrkane.
Pišete na hrvatskom ili njemačkom jeziku?
Pišem samo na hrvatskom jeziku. Sedam knjiga sam napisala na hrvatskom i ne želim prevoditi na njemački, kada ovdje ne kanim objavljivati.
Na koliko jezika su prevedene Vaše knjige do danas?
Moje knjige su prevedene u Italiji, SAD-u, Češkoj i sada u Mađarskoj.
Pišete puno o ženama?
Da! Pišem o ženama s pozicije jedne žene. Imam dosta knjiga o ženama. Na primjer knjiga Svila, škare je po kritici početak ženskog pisma u Hrvatskoj. Ja nisam feministkinja. To je razlika. Pisala sam naravno i o nekim brakovima, ali sam uglavnom s pozicije žene pisala.
Kako je živjeti van Domovine? U Hrvatskoj je lakše bit poznat i imati bolju promidžbu? Ovdje kao da ste zapostavljeni?
Nema velikog interesa! Za vrijeme rata je bio još neki interes za taj jugoistok Europe. Ovdje mora biti još neki razlog. Čovjek mora biti novinar koji piše neke skandale o nama ili nekomu. Ja to nisam nikad htjela. Ja sam se htijela baviti samo literaturom. Ali to trenutno nikoga u Njemačkoj ne zanima. Ja smatram da je trenutno bolje i da je mnogo veći interes. Ali su male zemlje uvijek, pa i Austrija tako, čitale svoje pisce. Njemačka je velika zemlja koja uglavnom protežira Amerikance. Vrlo malo Francuze i Italijane. A od slavenskih literatura ne prevode ništa više, vrlo malo. Ne znam kakav je interes. Mislim da nije nikakav! A ja nisam nikakav čovjek koji pravi skandale, pa ni preko drugog puta, ne mogu doći do izražaja u Njemačkoj. Dakle u Njemačkoj je knjiga zapravo roba!
Koliko Hrvate u Hrvatskoj interesira lirika i proza Irene Vrkljan?
Ja imam veliki odjek u Hrvatskoj. Tamo me čitaju mnogi. Bilo da je to Osijek ili Zagreb rado me čitaju. U bibliotekama mi kažu da je je veliki interes za mojim knjigama. U Hrvatskoj postoji moja čitalačka publika. To je jedan drugi pristup. Kada smo mala zmlja možda je važna kultura vlastite zemlje. Ovo je velika zemlja i znamo što je kapitalizam! Knjiga se pretvorila u robu kažu njemački pisci i kažu da nije samo ekonomska kriza nego da je i kriza kulture. Sve više se knjiga pretvorila u robu.
Može li kriza kulture pogoditi Hrvatsku na putu ulaska u EU?
Da li će mala Hrvatska izgubiti svoj indentitet ili…? To čovjek ne zna! Nećemo izgubiti svoj indentitet ali neznam… Važno je zbog pravnog sustava i svih drugih stvari da svakako uđemo u tu EU. Ali isto tako je važno da se vidi da smo i mi u krizi. Mađarska, Portugal, Grčka i Španjolska su u krizi. Mislim kriza je globalna. Kako će mo se izvući ne znam. Svaka ekonomska kriza pogađa kulturu. U Njemačkoj zatvaraju kazalište u Wuppertalu, jer komune nemaju više novaca. Tako da kada je kriza prvo se štedi na kulturi a spašava se industrija i banke. To se zna!
Ove godine niste nazočili na sajmovima knjiga u Leipzigu i Frankfurtu?
Nisam imala novu knjigu! Bila sam 2007 u Leipzigu na sajmu knjiga. Ako nemam knjigu nema smisla ići. Nisam pesimistična ali ako nemaš knjigu nema smisla ići.
Što pripremate najnovije?
Ove godine izlazi knjiga kratkih novela, priča. To sam pisala ove zime. Knjiga izlazi uskoro.
Koliko često idete u Hrvatsku?
Budući da sam već malo starija, idemo jedanput i ostajemo 2 mjeseca.
Hoćete li se vratili u Zagreb?
Ja bi se vratila, ali moj muž ima liječnike i medicinu u Berlinu koje treba i trenutno ne možemo ići u Zagreb. Inače bi ja živjela u Zagrebu.
Imate li kontakte s hrvatskim Ministarstvom kulture i drugim institucijama. Koliko se cijeni Vaš rad s naglaskom da ste Vi jedna od najplodnijih hrvatskih spisateljica iz prve generacije?
Naravno da imam! Dobila sa Nazorovu nagrdu. Dobila sam nagradu Akademije umjetnosti, nagradu Tin Ujević, nagradu »Ksaver Šandor Đalski« za najbolje prozno djelo napisano u Hrvatskoj, i sve nagrade koje sam dobila, dobila sam u Hrvatskoj. Ta veza postoji. Postoji uvijek netko tko se javlja od pojedinaca do institucija. Sada sam dopisni član Akdemije i oni mi isto pišu pisma.
Nekada je u Berlinu bilo puno više Hrvata! Kako je bilo biti nekada Hrvat. Na primjer između 1980 i 1990?
Ranije! Na primjer 1969 kada su došli prvi Hrvati takozvani Gastarbeiteri. Tada smo jako mnogo za njih prevodili. Oni nisu znali njemački. Vodili smo ih doktorima, brinuli se o njima. To je bila generacija koja je došla na privremeni rad. Ovdje je bio privredni bum. Nijemci su trebali radnike.Naši ljudi su bili jako u redu i ako su često bili nesretni, dok se nisu snašli. To ova treća generacija više ne zna. To su ljudi koji su danas 70 ili 75 godina. Koji su sagradili neku kuću i vratili se. Djeca su neka ostala a neka nisu. Sada znamo neku djecu koja su danas 20 ili 25 godina, od tih roditelja koje smo nekad upoznali. Posjećujemo se i viđamo se i dalje.
Dolazak naših prvih ljudi u Njemačku bila je čista kapitalistička računica.
Tko je po Vama izvukao veću korist naši Hrvati ili domaćini Nijemci?
To je teško! Naši su ljudi mnogi, barem ja znam mnoge i oboljeli od toga što su previše radili u akordu i slično. Doživjeli su nešto što doživljava svaka emigracija.
Izgubili su malo tlo pod nogama tamo a ovdje ga isto nisu našli, u smislu da su postali sad Njemci ili… To su žrtvovane generacije po mom dubokom uvjerenju. S druge strane bili su i bez posla pa su morali doći u Njemačku.
Nije im bilo ugodno. Ja sam ih posjećivala u domovima i kako su živjeli. Puno su štedjeli, da šalju novce mami, tati. Često su imali i djecu kod kuće a ovdje su radili. Nije bilo lako toj generaciji. Nova generacija danas to ne zna. Oni studiraju i prave karijere! Ali ono vrijeme 69.-70. kada se radilo u Boschu, Telefunkenu, to više ne postoji! Njima nije bilo lako ovdje i mnogo smo im pomagali!
Kada bi Vas danas netko pitao bili ponovno sjeli i napisali 15 romana ili bi bili liječnica, odvjetnica ili pravnica, što bi rekli?
Budući da znam i liječnike i kakva je situacija trenutno danas u njemačkim bolnicama. Štednja i premalo ljudi. Radi se po 12 sati, prihodi nisu bajni. Neznam! Ja mislim da bi se sve ponovilo. Ja ne bi mijenjala svoju biografiju i ako je danas visoka cijena biti slobodnjak. Ja sam htjela ili medicinu studirati ili pisati. Budući da tata nije imao novaca za medicinu i da sam morala raditi, onda sam radila na televiziji i pisala. To bi se vjerojatno ponovilo ponovno! Pisanje nebi ostavila. Ja mislim da bi to otalo moja glavna težnja ili želja.
Kako bi kao hrvatska spisateljica opisali hrvatskog čovjeka u Njemačkoj, od 1969 do danas kroz ova četiri desetljeća?
To je poštenjačina. Bili su to ljudi marljivi i vrijedni. Imali su poteškoća s nekim šefovima i njemačkim radnicima i okolinom, koji su ih uvijek nekako socijalno prezirali. Imali su nizak životni status. Radili su na gradilištima ili u akordima. Jako su bili u redu. Nisam upoznala ni jednoga, za koga bi rekla da je bio nekakav hohštapler (Hochstapler). To je bila nužda i moralo se ići radit…
Irena Vrkljan nositeljica je Ordena zvijezde Danice za doprinos hrvatskoj kulturi. Zbirku napisanih knjiga posjeduje duplo, jedna je u Zagrebu, druga je u Berlinu. (Razgvor vođen u Berlinu 2012.godine). Razgovarao i snimio Željko Matić.