(Video-Foto) Fotografsko-glazbeni susret Paga i Wellebita u Berlinu.
Izložba fotografija Pag-Grad-Otok i koncert Tamburaškog orkestra Wellebit u Veleposlanstvu RH u Berlinu.
Povodom Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u veleposlanstvu RH u Berlinu otvorena je izložbu fotografija Damira Fabijanića pod imenom „Pag – Grad – Otok“ te održan koncert Tamburaškog orkestra Welebit (Tambourischen Chor Wellebit 1902), koji su nastupili u glazbenom dijelu otvorenja izložbe.
Nazočne posijetitelje prigodnim riječima pozdravio je Domagoj Marić izaslanik veleposlanika Gordana Bakote, te svima skupa zaželio uspješnu Novu 2023. godinu i nastavak suradnje pod okriljem veleposlanstva RH u Berlinu.
Otvaranjem izložbe fotografija „Pag-Grad-Otok“ autora Damira Fabijanića u Berlinu je predstavljen Otok Pag, peti najveći otok u Jadranskom moru, a ujedno je i otok sa najdužom obalom na Jadranu. Smješten je u južnom dijelu Kvarnerskog zaljeva. U podnožju planinskog masiva Velebit druge najviše planine u Hrvatskoj, s koje najjači vjetar u Hrvatskoj – bura – započinje svoj ples.
Pag okružuju otok Rab sa sjevera, skupina manjih otoka sa zapadne strane dok se s njegove južne strane nalazi nizinski kraj sjeverne Dalmacije pod nazivom Ravni Kotari.
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA “PAG-GRAD-OTOK” DAMIRA FABIJANIĆA
Domagoj Marić je pozdravljajući nazočne posjetitelje na otvaranju izložbe fotografija „Pag-Grad-Otok“ u Berlinu, u ime autora izložbe Damira Fabijanića, predstavio otok Pag u zemljopisnim i kultoroškom smislu te njegove znamenitostii specifičnosti koje ga krase.
Govoreći o autoru, naglasio je kako je Damir Fabijanić rođen u Zagrebu 1955.godine ali je njegovo obiteljsko podrijeklo s otoka Paga, te da su najvažniji segmenti koji su motivi fotografija Damira Fabijanića, koje je predstavio u Berlinu na temu otoka Paga u Berlinu, nastali iz njegove osobne fotografske perspektive.
Izložene fotografije u Berlinu predstavljaju 45-godišnji fotografski rad Damira Fabijanića, na kojima prikazuje prepoznatljive paške motive, koji su dan danas prepoznatljivi široj publici a neki motivi imaju i nacionalni značaj.
Fabijanić je Autor preko stotinu samostalnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Samostalna izložba u Madridu (23. siječnja 1992) prva je hrvatska izložba u inozemstvu (po priznanju Hrvatske), a ujedno i prva hrvatska izložba u Španjolskoj. Izložba u Parizu u rujnu 1993. prva je hrvatska službeno organizirana izložba od strane Francuske, dok su izložbe tijekom 1994. u Rumunjskoj i Moldaviji te 1996. u Grčkoj prve hrvatske izložbe u tim zemljama, naglasio je Domagoj Marić.
Fotografije Damira Fabijanića nastajale su kao odraz njegovog fasciniranja senzacionalnim pejzažima koji su za njega bili izazov, a sve u razdoblju od 45 godina, koje je imalo različite faze, ali cijelo to vrijeme postojala je inicijalna povezanost s Pagom, Fabijanića koji je i autor knjige fotografija „PAGRADOTOK“ .
Knjiga ima 20 poglavlja te završava sa serijom fotografija gdje je s manje od 21 godine snimao prvi film 1. 6. 1976. godine. Ono što je važno: od tog dijela pa sve do danas, jako je ponosan na fotografije jer one ne zastarijevaju.
Fotograf Fabijanić objavio je s puno emocije knjigu monografiju s 375 odabranih fotografija koje nerijetko prate i poetski opisi: »U mozaiku trajnog i iščezavajućeg ostaje povezana nit vremena – od uhvaćena djelića krijeste vala do naoko vječna trajanja naborana kamena. To vrijeme, prebrojeno slanim dahom bure i pljuski mora, to je moje vrijeme od soli.« – ovim je rečenicama Fabijanić završio svoju monografiju »Pagradotok«.
Od 1989. do danas fotografskim radom neprestano prati Dubrovnik i okolicu, s posebnom pažnjom u dramatičnim ratnim vremenima (1991–92).
Dugogodišnji je suradnik specijaliziranih institucija, domaćih i stranih časopisa, autor kataloga i monografija, autor brojnih samostalnih, grupnih i tematskih izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu (Europa, Južna Amerika). Za svoj rad dobio je važna stručna priznanja.
Damir Fabijanić prvi je (i do danas jedini) hrvatski fotograf koji je izlagao na najvažnijoj europskoj smotri – Festivalu fotografije u Arlesu 1992. Izložbom Welcome Croatia (Fabijanićevim izborom njegovih 38 autorskih fotografija Hrvatske) u parlamentima (Bruxelles i Strasbourg) Europska unija proslavila je pridruživanje Hrvatske EU.
Autor je koncepcije i fotografija u značajnom projektu Dubrovnik…, izložbe i istoimene knjige i vlasnik je najveće fotografske arhive s najvažnijim motivima Dubrovnika i okolice (1988–danas).
SJAJAN KONCERT TAMBURAŠKOG ORKESTRA WELLEBIT
Pod imenom hrvatskog planinskog masiva Velebit u Berlinu djeluje Tamburaški orkestar Welebit, najstariji tamburaški orkestar u Njemačkoj osnovan prije 121 godinu odnosno davne 1902. godine, naglasio je na početku večeri Domagoj Marić.
Orkestar je osnovao Hrvat Franz Krznar, koji je krenuvši za Ameriku u Hamburgu upoznao ženu svog života, Nijemicu Elizabetu, te promjenio svoj životni kurs i ostao živjeti u Berlinu.
Krznar je ubrzo okupio glazbenike u Berlinu, orkestru dao naziv Welebit po Velebitu gorju ispod koga je otišao u bijeli svijet.
Živio je do 1945.godine u Berlinu kada je preminuo od posljedica ranjavanja pred kraj drugog svjetskog rata.
Franz Krznar je rođen 4. 9.1877.godine. Imao je člansku iskaznicu društva Welebit broj 1, a datum ulaska u orkestar navodi se 01.02.1902.godine, kada je orkestar i osnovan. Po zanimanju je bio bravar a u članskoj iskaznici piše još da je bio dirigent orkestra.
U susretima s Hrvatima u Berlinu prvi kontakt tamburaši Welebita imali su s Hrvatima još za vrijeme ondašnje države. Bilo je 1986. godine, da bi 2009. godine, prvi put od osamostaljenja RH, članovi Tamburaškog orkestra Welebit prvi put nastupili u Hrvatskoj zajednici e.V. Berlin 2009.godine. Bio je to prvi veliki susret s Hrvatima u Berlinu a suradnja se nastavila sve do današnjeg dana, kazao je Željko Matić o Franzu Krznaru Hrvatu osnivaču orkestra Wellebit.
Glazbenici su Nijemci koji nastavljaju tradiciju sviranja tamburice, koju je ovome orkestru davne 1902.godine utkao osnivač orkestra Hrvat Franc Krznar.
Negdje u drugoj polovici prošlog stoljeća u orkestru je bilo i nekoliko Hrvata kao potpornih članova orkestra Wellebit. Među najpoznatijim je bio berlinski liječnik.dr. Branimir R. Jelić rođen 28.02.1905. koji je postao potpornim članom Tamburaškog orkestra Wellebit s članskom iskaznicom broj 3, te je plaćao mjesečnu članarinu od 1.DM.
Dr. Jelić bio je član društva od 19.03. 1964. Godine. Iskaznicu Wellebita s brojem 4 imao je Hrvat, Ivo Garmaz koji je zanimljivo, bio prijavljen na istoj adresi kao i dr. Jelić u Ulandstr. 141 a isključen je iz društva zbog ne dolazaka na sastanke.
Potpornu iskaznicu Welebita broj 2 imao je Ivo Marović rođen 7.9.1923 a u društvo se učlanio 22.2.1964.godine, mjesec dana prije dr. Jelića i Garmaza, s istom adresom stanovanja kao i Garmaz i dr. Jelić.
Današnji voditelj Tamburaškog orkestra Welebit je Horst Bude. Naglasio je kako se raduje svakom susretu s Hrvatima u Berlinu i drugim gostima. Mi sviramo hrvatske izvedbe u kombinaciji s njemačkim kompozicijama uz povremenu pratnju naših vokalnih solistkinja.
Tamburaši Welebita kojih je danas još samo 12 članova u zboru, nastupili su u veleposlanstvu RH u Berlinu u punom sastavu. Nagrađeni su velikim aplauzom nazočne publike i pojedinačnim zahvalama nazočnih gostiju a ovoga puta u repertoaru su svirali pjesme: U Pećini, Nate mislim – Lied in “C” – u. Kolo in “G” – Dur, Mariana, Dalmatinka, Ako zora ne svane, Wellebit Kolo, Dalmatinische Lieder, Grüße aus Slavonien i Jedinstvo Marsch.
120 GODINA BERLINSKOG NJEMAČKOG ORKESTRA „WELLEBIT“
Njemački orkestar hrvatskog imena Velebit je jedan od najstarijih orkestara u glavnom njemačkom gradu Berlinu koji je utemeljen 1902. godine. Interesantna kombinacija od tamburica i mandolina također daju orkestru prizvuk južnjačkog karaktera, no članovi orkestra su Nijemci. Nijemci koji sviraju djela od klasike pa nadalje, imaju u svome reportoaru i djela iz hrvatske narodne baštine pa tako njeguju pjesme i plesove iz Hrvatske.
Već danas možemo reći, legenda kaže (ali istinita), 1902. godine Hrvat Franz Krznar koji je rođen u podneblju kršnog Velebita došao je u Berlin. Glazbeno nadaren, hrvatskog duha, uzevši sa sobom svoj omiljeni instrument tamburicu. Ubrzo se kod Franca probudila ideja kako bi on u tuđini predstavio svoju domovinu „Hrvatcku“, i u kratkom vremenskom razdoblju s svojim njemačkim prijateljima osniva tamburaški orkestar a orkestru daje ime svoga rodnog kraja „Wellebit“.
Početak rada Wellebita bio je dosta uspješan, broj članova u kratkom periodu je znatno porastao, tako da su nevjerojatno brzo priredili i prve koncerte. Dvadesetih godina već minulog stoljeća bili su veoma poznati tako da su bili jedan od prvih orkestara pozvanih na „Funk-Stunde“ Radio Berlina.
Broj članova orkestra rastao je direktno proporcijalno s popularnosti istoga pa se je tako u nekim vremenima na bini pojavljivalo i 100 tamburaša, podijeljenih u više zasebnih grupa. I dalje je interesantno bilo da je Franz Krznar, koji je osnovao Velebit ostao jedini Hrvat u istome orkestru.
Nijemci su bili fascinirani zvukom tamburice, kako njenim izgledom tako i lijepim zvukom. Danas nakon 122 godine postojanja i djelovanja, orkestar ima još samo 12 članova. Ti vrsni glazbenici kako muškarci tako i žene, danas u Berlinu djeluju pod ravnateljskom palicom Horsta Bude koji sam reče da rado svira tamburicu, a i da bi rado u Velebitu vidio i Hrvate koji žele i znaju svirati i pjevati.
“Tambouraschen Chor Wellebit 1902” je berlinski tamburaški orkestar koji je 1. veljače 1902. osnovao Hrvat Franz Krznar kao tamburaški orkestar. U roku od godinu dana u grupi je sviralo 12 glazbenika. Potrebni instrumenti i notni zapisi nabavljeni su u Zagrebu. Zbor je postao poznat i bio je jedan od prvih glazbenih interpretatora u “Radio satu Berlinskog radija” u prvoj radionici u Voxhausu. Wellebit je svirao i na otvorenju Radio izložbe 1925. U to je vrijeme u Berlinu bilo 6 tamburaških zborova.
Gotovo 100 glazbenika bilo je na pozornici na koncertu United Tambourasche Choirs Berlin. Sve je to nedugo potom prekinuto pojavom nacionalsocijalista od 1939. do 1945.
Nakon rata 1945. neki se glazbenici ponovno okupljaju. Glazbenici Tamburaškog zbora “Stahlklang-Triglav”, koji su u bombardiranju izgubili instrumente i note, postali su članovi Wellebita. S 24 glazbenika ponovno su nastupali i često svirali u staračkim domovima i bolnicama.
Godine 1961., uslijed podizanja Berlinskog zida strahovalo se za opstanak udruge. Ali i ova kriza je prevladana. U prošlosti se sviralo samo na originalnim tamburaškim instrumentima, a danas uz neke stare tamburaške instrumente sviraju se mandoline, mandole i gitare.
Sjedinjenje ovih različitih instrumenata danas rezultira posebnim zvukom koji se ne može postići ni u mandolinskom ni u tamburaškom orkestru.
Wellebit danas njeguje širok spektar glazbe od narodne i koncertne glazbe za tamburice i mandoline, pa do pjesama, plesova, valcera, koračnica, uvertira i još mnogo drugih žanrova skladatelja iz cijeloga svijeta.
Tamburaši Wellebita imaju za cilj dalje nastaviti njegovati tamburašku glazbu kao dio svoje povijesti i tradicije.
Od nekadašnjih glazbenika amatera iz raznih četvrti Berlina i okolice danas se sastaju jednom tjedno u restoranu “Zum Kegel” u Berlin-Tegelu kako bi se svirali, družili se i prisjećali se starih dobrih vremena i članova tamburaša, koji nažalost više nisu među njima.
