David Oštrek – Stalni član ansambla državne opere „Staatsoper Unter den Linden“ u Berlinu – Kada sam bio mali zvali su me Tuđman. Živim u berlinskom okrugu Berlin-Weißensee. Ja sam pola Zagorac pola Dalmatinac. Moja baka, deda i mama rodom su iz Ričica. (Ričice su naselje u Hrvatskoj, pripada općini Proložac u Splitsko-dalmatinskoj županiji. op.A.). Ja nisam bio doli 15 godina, baš mi je žao.
Plan mi je ove godine otići u Ričice. Ja i Evelin Novak kolege smo u Operi u Berlinu, Hrvati smo. Evelin je žena za sva vremena, kako mi to kažemo. Ona je stvarno posebna, dobro ste je opisali. Ja sam igrao dosta rukomet i to mi je velika strast. Upoznao sam jednom u Berlinu Gojuna, Kopljara i Mandalinića, bilo mi je drago da sam upoznao rukometaše, koji su veliki ponos Hrvata.
Kako izgleda životno-glazbeni put Davida Oštreka, 28-godišnjeg opernog pjevača koji trenutno živi i radi u Berlinu? U glavnom austrijskom gradu proveo sam tri godine gdje sam studirao na sveučilištu „Die Universität für Musik und darstellende Kunst Wien“ (mdw), Sveučilište za glazbu i izvedbenu umjetnosti u Beču. U 3. godini sam se prijavio na natjecanje pjevača pod nazivom “Neue Stimmen” u njemačkom gradu Gütersloh-u koje je sponzorirano i organizirano od zaklade Bertelsmannstiftung u suradnji s Liz Mohn Kultur zakladom. Tako da sam se prijavio 2015.godine a natjecanje je bilo u 9.mjesecu.
Prošao sam preelimenarnu rundu u prvom krugu gdje je bilo 1400 prijavljenih te plasirao se u drugu rundu gdje je ostalo nas 40 za 10. mjesec iste godine. Onda sam u međuvremenu dobio poziv e-mail od berlisnke državne opere, da oni uvijek odaberu par ljudi koji se prijave na to natijecanje, kako ista zaklada Bertelsmannstiftung sponzonira ovo natjecanje tako i operni studio u berlinskoj državnoj operi, da im još fali bas ili bas-bariton neki niži glas i da su oni, nas petero odabrali i pitali su dal bi ja bio voljan doći na audiciju. Ja sam bio najmlađi. Nakon prve runde samo mene su pozvali u drugu rundu gdje je nazočio i Daniel Barenboim (glazbeni direktor Staatsoper Unter den Linden op.A). Nakon toga morao sam čekati tjedan-dva da oni „ulove“ Daniela Barenboima da se on izjasni, dal me slobodno prime ili ne. Uvijek se sijećam tih datuma., bio je 17.10. kada su mene oni oficijalno primili u operni studio i rekli su, žuri i kad god budeš mogao doći, dođi u Berlin. Mada sam ja bio upisao 4.godinu faksa u Beču, ali spakirao sam kofere i otišao sam u Njemačku u Berlin i od 3.11. sam onda bio u opernom studiu u Berlinu.
Bilo je to 2015, potom sam tri godine proveo u Berlinu, u pred provjerama za Ansambal i onda su me 2018. uzeli u Ansambal i evo sada sam treću godinu u Ansamblu, odnosno šestu godinu u berlinskoj državnoj operi. Gdje ste rođeni i kao je tekla osnovna glazbena izobrazba? Ja sam rodom iz Donjeg Makojišća. To je naselje u Republici Hrvatskoj, u sastavu Grada Novog Marofa, blizu Varaždina, Varaždinska županija. Varaždin se ponosi time što je od 1767. do 1776. bio glavni grad Hrvatske. Izgorio je u požaru ali je predivan barokni Grad. Iamo sam čast ili slučajnost da sam u Varaždinu prvo upisao kontrabas s 14.godina. Pjevanje slučajno, na neki način, mislio sam da se radi o nekom pop-rock pjevanju, ispalo je operno i jako me zaintegriralo. Zahvalan sam svim profesorima, ponajprije Dorotei Ilčić uz koju sam mnogo naučio i koja me podržavala i bila je vrhunska profesorica i stvarno me uputila na dobar put i pokazala mi je da je operno pjevanje jedno od najljepših stvari na svijetu. Pogotovo kada čovjek ima potencijal za to, ima dovoljno talenta, ambicije i volje, i prepoznaje bogatstvo klasične glazbe.
Stvarno s jedne strane čovjek se mora roditi a s druge strane sam bio užasno sretan da svi ljudi koji trebali, bili su uz mene, podupirali su me i pogurali su me u pravom trenutku. Ja sam propjevao prije nego sam sm progovorio. Prve note su počele s 2,5 godine. Ima tih snimaka negdje, moram ih pronaći, možda da ih objavim. Kada držim mikrofon ispred 150 ljudi na svadbi. Mene su zvali Tuđman.
Moja majka je rođena u Sloveniji a inače je Dalmatinka po roditeljima. Ja kada sam nastupao u Sloveniji s 2-3 godine mene su zvali Tuđman, to je bilo vrlo simpatično. Nisam bio cijelo vrijeme u glazbi, starci su mi dali lufta da se razvijam kako hoću i na tome sam im isto zahvalan.
Bio sam dosta u sportu a kasnije sam se ulovio na tamburu a poslije, srednja glazbena u Varaždinu na kontrabas, igrom slučaja na pjevanje, bio sam 12. na listi na prijemnom. Dva tjedna prije upisa dvojica su odustala i otvorila su se dva dodatna mjesta. Samo sam se trebao pojaviti tamo. Sjećam se da mi se tada nije dalo dolaziti u Varaždin samo zbog toga, a i bio je neki nogometni turnir večer prije, ali mami je bilo usput jer je morala u grad na zdrastveni pregled. Složili smo se da nemam ništa za izgubiti. I tako sam se upisao i počeo u varaždinskoj glazbenoj školi. Sanjao sam o Beču, Münchenu ili Berlinu, negdje gdje je najbolja edukacija.
Otišao sam u Beč. Saznao sam i upoznao sam tko je najbolji mentor za glas bas-bariton. Bio je to Karlheinz Hanser. Meni je bio cilj da postanem solist. On me uzeo u svoju klasu. Prepoznao je moje vrijednosti po glasovnoj kvaliteti i svemu što uz to ide. To su neki moji dragi počeci.
Dio prošlosti veže vas i za Kulturno umjetničko društvo u Novom Marofu. Znate li da su oni bili gosti u Berlinu 2010. godine na poziv Hrvatske kulurno umjetničke i športske zajednice e.V. Berlin, kada sam ja bio predsjednik? Znate da sam i ja tada bio s njima! Ja sam svirao tamburu 2010. Ja sam tada imao 17 godina. Kako ste me iznenadili! To je bio vrlo interesantan događaj. Došli smo u jednu veliku prostoriju, prepunu ljudi.
Došao je jedan čovjek do mene, koji je došao u Berlin radi mojeg oca, jer je njemu moj otac onda posudio nekakvih 2000 DM onda i rekao mu „ja oću iti u Berlin“, to su bila ta nekakva vremena. On dolazi do mene reć i pita me dal si ti možda sin od Oštreka. Kažem jesam, a ono mi kaže ja sam njemu (mojem ocu op.A.) užasno zahvalan… Ta fešta u Berlinu bila je jednostavno genijalna, za mene i za nas nikad viđena. Sudjelovali smo na Karnevalu Kultura 2010., kao predstavnici Hrvatske. Kada sam došao u Berlin, prisjetio sam se svih tih mjesta i događaja.
Sjetio sam se svega. Ja sam uvijek govorio, ja sam bio u Berlinu 2010.godine. To je bilo iskustvo koje nikada neću zaboraviti i da smo bili gosti u hrvatskom društvu koje je nas užasno dobro prihvatilo. Strašno koliko je to na neki način budilo tu nekakvu emociju i koliko su ljudi nas emotivno dobro primili. Bili ste dugo dio tima, danas ste solist? Ja osobno bih rekao da se ne razlikujem u dva ta pojma. Ja sam društvena osoba i to je ono što me čini takvim kakav jesam. Težim k tome da ne postoji nikakva hijerarhalna razlika između ljudi, koji rade u maski, graderobi, zboru, orkestru ili direkciji. Ja sam pjevao u Washingtonu, sjedio sam za stolom s guvernerima američkih saveznih država i razgovarao sam se s njima.
Kako sam jako dugo bio tamburaš i kako sam od 14 godine samostalan i zarađujem na glazbi, blagoslovljen sam time da se bavim hobijem kojim sam razvijo karijeru. Ja sam pjevao i Kosorici (Jadranka Kosor op.A.) i Josipoviću. Bio sam kod Josipovića doma. Pjevao sam i Milanoviću sadašnjem predsjedniku. Pohvalio je izvedbu hrvatske himne koju sam ja jednom prilikom pjevao u Varaždinu.
Sve su to bile moje motivacije. Jako sam ponosan na to što jesam, odkud dolazim, na folklor, na prošlost na ljude koji su me odgojili. Svaki put kad dođem doma i kad kažem svojim klapašima da „bez vas David nebi bio David“ oni su ganuti tom činjenicom i na neki način ne vjeruju u to, ali znam da vjeruju jer ja vjerujem u to, jer bez njih nebi stvarno tako bilo. Ja sam to što jesam zato, zbog toga otkud dolazim, zbog te pitome lijepe okoline. Ponsoni ste na Vaše rodno selo isto kao i Evelin Novak, s ponosom ističete Vaše rodno selo. Obično ljudi zaokruže kao rodno mjesto, najbliži grad? Tako je! To je osjećaj. Moje rodno mjesto Donje Makojišće ima 12 ljudi. Blizu je Novi Marof koji ima 1000 ljudi ali bogat kulturno društveni život. Postoji Kulturno-umjetničko društvo, klapa, udruga Mladi za Marof kao organizacija koja organizira razne žanrove koncerata. Postoje različite udruge i udruženja. Novi Marof ima neku vibru i neki svoj stil koji se ne može opisati.
Inspiriran sam s cijelom tom situacijom i zahvalan sam biti u tom kraju. Imao sam najbolje učitelje.
Je li opera danas ljudima dostupnija u odnosu na prošla vremena, kako ljudi gledaju na operu u Hrvatskoj odnosno u Njemačkoj? Ja sam nekad bio u zadnjim redovima, na primjer u Bečkoj državnoj operi kada sam studirao, doslovno za 3-4 euro stajao sam i mogao sam slušati, Dominga, Hvorostovsky, Kaufmanna i druge slične. Ni u Hrvatskoj nisu skupe ulaznice za operne izvedbe. Za razliku od prije 50 godina Opera je postala svima dostupna.
Ja aktualno radim na jednom interesantnom projektu. Vama sam ga prvom rekao ali sačuvajte informaciju do naše objave projekta. A to ću uskoro otkriti, za sada je to naša poslovna tajna i na tome radim zadnjih par mjesci intezivno… Korona…, što je ona napravila u opernom svijetu? Korona uzima živote, korona ljude ozlijedi ali ja mislim i samoća i psihičke posljedice korone mogu biti jako velike. Ja mislim da je pjevanje jedan veliki oblik rehabilitacije.
Korona je mutirala operni svijet na jedno vrijeme. Ali opet smo mi ostali aktivni, zajedno se borimo za naša prava, ujedinila nas je. Pokreće se puno toga putem društvenih mreža. Trenutačno je loša situacija za sve pjevače. Svi se bore sa sredstvima, kako da prežive ali mislim dugoročno će nas ujediniti. I što je još bitnije ljudi će shvatiti da bez kulture ne ide. Da kultura je u biti na njavišem mjestu u našim životima a ne samo luksuz.
Bez kulture se ne može, bez glazbe se ne može, ljudi cijelo vrijeme imaju slušalice u ušima. Da nije bilo klasike nebi bilo ničega od toga. Ja mislim da svima fali kultura. Svi smo izgubili materijalno ali kao ljudi i kao zajednica i kao planet, korona nas je podsjetila da bez kulture i glazbe smo ništa.
Koliko je uloga do danas iza Vas i na kojim jezicima pjevate? Recimo od malih, srednjih i velikih uloga ja bih rekao oko pedesetak opernih uloga je iza mene. Pjevao sam sad zadnje u Irskoj, Beču, Braunschweigu. Trebao sam pjevati u Baden-Badenu, Antwerpenu i Torinu ali su zbog korone otkazani ti neki ugovori. Vidim svoju putanju i kao režisera.
Pjevam na njemačkom, francuskom, talijanskom i ruskom jeziku Nastupili ste nedavno s Evelin Novak u jednom opernom komadu. Dobri ste prijatelji. Dvoje uspješnih Hrvata u njemačkoj metropoli Berlinu? Nema ništa ljepšega! Svaki put kada se vidimo u kantini ili hodniku radujemo se. Naši smo! Imam super odnos i s mužem od Evelin Novak. I kada stojim na bini uvijek je to popraćeno od strane Hrvatske, i užasno smo ponosni kao Hrvati da možemo zastupati Europu pa čak i svijet u nekom opernom smislu kao Hrvati. To je sasvim drugačija energija kada stoje dvoje Hrvata na bini. Zato jer je Berlin top dvije kuće u Njemačkoj koja nosi na svojim leđima 80 opernih kuća. Od toga su dvije glavne i da su dvoje Hrvata u jednom takvom Ansamblu, baš smo uspoređivali s drugim solistima. Ima dvoje Poljaka, dvoje Rusa, ima jedan Čeh, jedan Rumunj. Na jako smo dobroj kvoti u Njemačkoj.
Bilo je do prije još Hrvata koji su ja mislim promjenili svoja radna mjesta. Međutim između mene i Evelin Novak osjeća se ta nekakva povezanost i ponos što smo Hrvati i što govorimo hrvatski jezik. Koji su Vam daljnji planovi? Ostajem u Berlinu još koju godinu. Produžen mi je ugovor. Jako mi je lijepo ovdje. Radim na projektu koji sam Vam spomenuo a sljedeće godine imam još par interesantnih projekata u Berlinu, koje također ne mogu još objelodaniti. U Hrvatskoj ste suvlasnik mlade tvrtke proizvodite „Zagorsku pivu“? To je mlada firma koja već dvije godine traje. Radi se o vrlo ambicioznom i strastvenom projektu da i Zagorje ima svoju pivu. Trenutačno radi korone se nezna daljni razvoj firme. Ja sam operni pjevač koji je počeo proizvoditi pivu. Ja sam ljubitelj piva i onda sam shvatio da smo u hrvatskom Zagorju na perfektnoj poziciji da proizvodimo vlastiti hmelj i ječam. Došao sam do zaključka da sve što je potrebno za sastojke piva, uspjeva kod nas. Cijeli brend smo nazvali “Zagosrka piva“. Znači što se odnosi na cijelo hrvatsko Zagorje.
Sagradićemo našu vlastitu pivovaru, radimo na tome da dobijemo hrvatske i europske poticaje ali da bude i hmelj i ječam s našeg područja, odnosno mojeg vlastitog vrta. Radi se na tome da Zagorska piva zaživi u cijelom Zagorju. Nadamo se da će mo „Zagorsku pivu“ moći i u Berlinu promovirati? U Berlinu sam već vodio razgovore s indentantom Matthiasom Schulzem, i kada korona nestane, Zagorska piva će se piti čak i u Berlinu. Ime “Zagorska piva”, radi se o čistom geografskom položaju. Nalazimo se u Zagorju i željeli smo baš da se zove ‘piva’, a ne ‘pivo’. Namjerno je napravljena ta greška pošto nam dijalektalno odgovara.
Radimo na tome da imamo vlastitu pivovaru za koju već postoji ime – Zagorska pivovara – te da onda možemo raditi na većim kapacitetima.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Berlinski magazin i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Plan mi je ove godine otići u Ričice. Ja i Evelin Novak kolege smo u Operi u Berlinu, Hrvati smo. Evelin je žena za sva vremena, kako mi to kažemo. Ona je stvarno posebna, dobro ste je opisali. 
