Razgovor: Tomislav Vranjić – bivši vratar Dinama, u vrijeme dok je trener bio pokojni Josip Kuže. Branio je za Cibaliju, Varteks i Inter te mladu reprezentaciju Hrvatske. U Berlin sam došao prije četiri godine i odmah na početku se zahvaljujem svim ljudima koji su me odlično primili i toplo dočekali na početku moga dolaska u Berlin. Bio je to moj radikalni zaokret u mome životu, nakon 17-18 godina profesionalne nogometne karijere. Jednostavno sam podvukao crtu pod tu životnu priču i odlučio se glede nekih ekonomskih situacija kod nas doma o kojima svi puno znaju, pogotovo kod nas dolje u Slavoniji, početi novi život. Odlučio sam zajedno sa suprugom i kćerkom doći u Berlin i tako početi da kažem jedan normalan život. Što ne znači da onaj život nije normalan ali je sigurno drugačiji i nije onako specifičan kako većina ljudi živi, radi i prosperira, govori nam Tomislav Vranjić, prilikom našeg razgovora u Berlinu, te nastavio.
VIDEO: Razgovor: Tomislav Vranjić https://www.youtube.com/watch?v=m9U-vnh45hw Ja sam se nogometom počeo baviti vrlo rano. Ima jedna interesantna stvar da u mome rodnom selu u Ivankovu ima jedan klub NK Bedem Ivankovo u kojem su u isto vrijeme moj otac, najstariji stric i dva mlađa strica bili vratari u svim kategorijama.
Tako da sam i ja povukao taj gen i uvijek je mene vuklo i uvijek su u kući bile rukavice i kopačke. Pored kuće je bilo igralište, tako da je bilo jako teško othrvati se i biti bilo što drugo nego vratar.
Nakon dvije godine u najmlađim selekcijama u NK Bedem Ivankovo mi smo se obiteljski preselili u Vinkovce i postojao je interes tada a u mome srcu je i danas zaigrati u HNK Cibalia Vinkovci najvećem klubu u Slavoniji bez obzira što je Osijek u nekoj boljoj poziciji sada. Pozvao me je trener Jura Petrović i tako je krenulo. Imao sam neku fizičku prepoziciju i genetsku obiteljsku, pa je to tako krenulo.
Sve se razvijalo super. Od najranije dobi bio sam pozivan u mlađe selekcije reprezentacije Hrvatske. Igrao sam za U-15-U-16, U-17, sve do 23 godine kada je završio staž sa selekcijom U-21. Do prošle godine sam bio rekorder po broju nastupa za mladu reprezentaciju Hrvatske. Sada me je pretekao Ivanušec, s nekoliko nastupa je ispred mene. Bilo je uspona i padova. Mogla je jedna utakmica da te digne u zvijezde ali isto tako i jedna loša minuta i jedna loša reakcija te usmjeri u drugom smjeru, govori nam Tomislav Vranjić. U jednoj utakmici dodatnih kvalifikacija kada smo igrali protiv Srbije, odigrali smo slabo izgubili smo, i tada je sve krenulo ići malo usporenije i ne tako rapidno kao do tada. Ja sam odigrao 26 službenih utakmica za reprezentaciju Hrvatske (tu se računaju samo kvalifikacije i Europska prvenstva). Odigrao sam ukupno nekih 100 utakmica ako računamo i one neslužbene.
Najveći moj reprezentativni doseg je bila pobjeda nad Engleskom 3:0 na starom stadionu West Hamma. Bila je to sjajna generacija. Oni su u pravilu generaciju stariji od mene ali sam ja tada kao perspektivan bio pozivan i grao s dečkima `81.-godište. (Za Hrvatska u Londonu su tada nastupili: Vranjić, Buljat, Pranjić, Ješe, Lučić, Drpić, Tomić, Carević, Ljubojević, Kranjčar, Klić. Na klupi su bili: Šarlija, Božić, Mikulić, Dudicin, Ćosić, Zahora, Brkić i Žgela OP.A.). Ja sam rođen 12.02.1983. u Vinkovcima i moja visina od 193 cm mislim da je bila idealna visina za jednog vratara. Mislim da ne valja biti ni previsok ali ni malen, kao vratar, govori nam dalje Tomislav Vranjić.
HNK Cibalia Vinkovci je moja prva ljubav i klub koji mi je u srcu. To je moj grad i moj klub. To je nešto iznad, što nemogu komparirat s ničim od ovoga dalje. Naravno Dinamo ima svoju veličinu. Varteks je bio jedan poslagani klub u tom momentu i bilo je krasno u Varaždinu živjeti i raditi. Današnji izbornik reprezentacije Hrvatske Zlatko Dalić bio mi je prvi trener tih godinu dana. Napravili smo značajan uspjeh jer Varteks nije bio nikada do tada treći u prvesntvu iza Dinama i Hajduka. Te godine igrali smo i finale kupa.
Cibalia to sam ja. Inače sam navijač Dinama i neću to kriti. Dinamo je nešto što smo ponijeli iz obitelji. Moj dida je rođen 1940. a od 1960 bio je član Dinama, kada se moja mama rodila. I moj otac je dinamovac i moji stričevi, ali prije toga su bili navijači Veleža. Na zabatu kuće je pisalo Velež. Dinamo je bio jedan simbol hrvatstva u ta vremena dolje u Hercegovini, odakle mi očeva obitelj potječe. Ja mlađi koji sam se rodio 1983. za mene Velež nije predstavljao neko ime. Dinamo je moj klub, što ne znači da ne navijam za Hajduk za hajdukovu djecu. Nisam u pravilu radikalan u tom pogledu.
U Dinamu sam bio dvije godine dana. Bila je to generacija koja je osvojila prvenstvo Hrvatske 2006/2007 godina. Bila je to generacija: Modrić, Čorluka, Carlos, Vukojević, Novotni, za vratara su doveli Kocha, tada sam ja otišao u Inter. Dinamo je imao tada velike europske ambicije. Ja sam bio relativno mlad vratar i tako… Bilo je divno biti dio te priče.
U Interu je bilo sve ok. Iz Intera sam otišao u Grčku. Tamo sam branio za momčad AE Larisa. Prva godina je bila jedna uspješna godina. Predsjednik je napravio respektabilnu momčad i te godine bili smo treći u grčkom prvenstvu. A kako to biva na Balkanu ta sreće nije trajala dugo i sljedeće sezone se momčad počela raspadati. No, život je bio ugodan u Grčkoj. Bio sam skupa s mojom suprugom koja i danas žali što nisam potpisao ugovor na 50 godina za AE Larisa, govori nam uz osmijeh Tomislav Vranjić. Nakon dvije godine iz Grčke odlazim u Iran. Potpisao sam ugovor za Damash Gilan (Iran). Tamo su prije mene bili i hrvatski treneri Branko Ivanković, Ćiro Blažević, Stanko Poklepović, Vinko Begović…Bilo je i igrača. Mi kao igrači bili smo cijenjeni i imali smo otvorena vrata. Problem je bio jedino u kulturološkom smislu jer je to svijet u kojem vrijede druga pravila i poštivaju se drugi zakoni. Teško se bilo naviknuti. Ali kao ljudi su topli i susretljivi.
Nogomet u Iranu nije puno sličan europskom. Imaju dosta snage i puno trče ali nemaju onu moć improvizacije, situacionalnu intelegenciju, ne da ih vrijeđam, to i njihovi stručnjaci govore. Mogu beskrajno trčati, duele odrađivat. Oni su onako ratnički više raspoloženi a nisu mekani za nogomet kao kod nas. Zato vrlo rado ajmo reći dovode „balkance“. Nakon godine igranja u Iranu koja je bila po meni uspješna, uslijed zatvaranja lige za strane igrače, promjenio sam klub.
Moj novi klub je potom bila momčad Sunkar Kaskelen a država Republiku Kazahstan, u središnjoj Aziji. Bili smo dobri i imali smo dobre rezultate. Jednostavno kao ni tada tako i danas nisam previše mario za pravila i proučavanje zakon i sitnih slova u ugovorima. Tamo nisam mogao kao stranac produžiti prvi ugovor koji sam potpisao jer sam napunio 30 godina. Tako da sam se na kraju vratio u Vinkovce. Imao sam 33 godine i nisam više imao interesa ići negdje van. Znao sam da je to zatvorena knjiga i da je nemam neku veliku perspektivu i zašto bih to razvlačio. Posvetio sam se malo više trenerskom poslu, kao trener vratara u Cibaliji. Ali onda dolazi ono „ali“ naše. Sve pod onom krinkom, ti si bio vani, pa da damo našim dečkim a ti ćeš dobit sljedeći mjesec… Tako da sam uspio u 36 mjeseci dobiti 14 plaća. Ali nije mi žao toga dijela života. Poklonio sam neko svoje vrijeme. No, da budem iskren uopće se nisam našao u tome trenerskom poslu, pogotovo u tim uvjetima.
Na moj odlazak u Berlin utjecalo je i to da mi je supruga učiteljica i nije imala stalni posao. Osam godina nije uspjela dobiti stalni posao. Jako je puno radila, po dva tri mjeseca pa prekidi od 6 mjeseci. To je bilo jako teško. Obzirom da je sestra od moje supruge bila već u Berlinu sa suprugom, rekli su ako ste se odlučili ići negdje vani, dođite kod nas. Bit će i nama i vama lakše, mi smo već ovdje malo pustili korijenje. Nekakav početak će mo vam olakšati sigurno. Govorili su nam. Tako da sam završio u Berlinu i to mi je drago.
Mislim da sam zatvorio nogometnu knjigu. Ne vidim više nikakav interes. Našao sam nekakve dobre stvari i u ovom načinu života, gdje ja znam kad sam, gdje sam. Koliko ću i koji mjesec zaraditi i dobiti, kada će to biti. Uz ono da ovdje radim posao 8 sati na dan a nogomet se živio svaki dan 24 sata. Bio je to i veliki pristisak dok sam igrao nogomet. Sada je dosta jednostavnije živjeti.
Bilo je to sve lijepo dok je trajalo. Griješio bih dušu da kažem da žalim za bilo čime. Organizirali smo si život u Berlinu da nam je dobro. Imam suprugu koja me je pratila i kroz moju karijeru. Oženio sam se s 26 godina i uvijek smo bili skupa u svim ovim mojim igračkim destinacijama. Sada smo našli normalan ritam. Kćerka Lucija pohađa 1.razred. Savladala je njemački jezik. U mojoj rodnoj Slavoniji ostali su danas samo sariji ljudi i oni koji rade u državnim i općinskim tvrtkama i službama. Jako je malo mladih ljudi ostalo. Ali nedaju se Vinkovci, žilavi su još, postoji još uvijek nada.
Slavonija je danas uslijed svih tih događanja u nezavidnom položaju. Nije ono što je bila. Ali je inatna i prkosna i siguran sam da će iskorsititi naše gene. Da će se iznaći načina, da se opet digne. Slavonija sad trenutno kaska ali bit će bolje. Danas mogu reći kada govorim o nogometu da sam u kontaktu s dosta ljudi. Ostao sam u najboljem kontaktu s mojim prijateljem vratarom Lončarićem iz Dinama. Dobar sam i s jednim prijateljem Tomislavom Čuljkom koji i danas igra u Širokom Brijegu, koji je mlađi dosta od mene. Ima nekih tridesetak ljudi s kojima se čujem dosta često. Ne volim smetati ljudima ali ih se rado sjećam.
Hrvatski nogomet pratim i danas aktivno. Imamo četiri velika kluba i sve je danas puno bolje nego nekada. Sada se zna tko upravlja klubovima. Ono prije kada je bilo svačije, bilo je ničije. Ja kada sam počeo trenirati nogomet moj vratarski uzor je bio Tonči Gabrić i ako sam bio dinamovac. Tada je moj tetak Darko Jozinović, bivši igrač Cibalije igrao za Hajduk (član Hajdukove generacije koja je s ponosom predstavljala splitski klub u hrvatskim i europskim okvirima sredinom devedesetih godina). Dražen Ladić je bio također za mene ikona. A kasnije sam volio Stipu Pletikosu i osobno sam ga kasnije i poznavao. To je jedan veliki čovjek.
Na svjetskom nivou mislim da je ovih posljednih desetljeća njemački vratar Manuel Neuer jedna kompletna osoba i jedan on najboljih modernih vratara na svijetu.
Odem ponekada na utakmice berlinske hrvatske nogometne momčadi SD Croatia. Nije to baš često ali rado pogledam. Malo više imam vremena za futsal pa tako pogledam i te utakmice. Nastupio sam nekoliko puta u Berlinu za futsal momčad BFC Tur Abdin, malo su me zamolili da im pomognem.
Glede SD Croatie volio bih da nas je više. Jer kada se zovemo SD Croatia i naši ljudi to vode, volio bih da imamo još par momaka koji aktivno sudjeluju u igri i tako stvaraju ekipe za budućnost, da to još potraje.
Hvala svima koji su mi pomogli u mome dolasku u Berlin i početnoj organizaciji. Berlin je za mene odličan grad, kazao nam je na kraju razgovora Tomislav Vranjić.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Berlinski magazin i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
akon dvije godine u najmlađim selekcijama u NK Bedem Ivankovo mi smo se obiteljski preselili u Vinkovce i postojao je interes tada a u mome srcu je i danas zaigrati u HNK Cibalia Vinkovci najvećem klubu u Slavoniji bez obzira što je Osijek u nekoj boljoj poziciji sada. Pozvao me je trener Jura Petrović i tako je krenulo. Imao sam neku fizičku prepoziciju i genetsku obiteljsku, pa je to tako krenulo.
