2000. - 2024.
Najstariji mjesečnik u Njemačkoj
24 godine s Vama!

2000. - 2024.

Najstariji mjesečnik u Njemačkoj
24 godine s Vama!

Razgovor: Malkica Dugeč (86) – Najznačajnija hrvatska živuća suvremena pjesnikinja – Mojih 50 godina u Njemačkoj

Datum:

Razgovor: Malkica Dugeč (86) – Najznačajnija hrvatska živuća suvremena pjesnikinja – Mojih 50 godina u Njemačkoj
Malkica Dugeč je do danas objavili 32 knjige, 31 na hrvatskom i 1 na njemačkom jeziku.
Ja sam došla ili bolje reći pobjegla u Njemačku u svibnju 1972. godine. Već 1971. godine nakon izlaska u novinama Telegram onog teksta o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika za koji sam se ja zauzimala i pohvalila i itd., imala sam dosta neprilika i prijetnji, a i moj suprug, koji je u to vrijeme bio vrlo aktivan, to je vrijeme Hrvatskog proljeća ’71., pa na dalje, koji je bio predsjednik Matice Hrvatske Donjeg Miholjca, a bio je i član glavnog odbora Matice Hrvatske u Zagrebu već po svom nazivu, zato što je bio i predsjednik jednog odbora Matice Hrvatske u nastanku.



I dakle što trebam reći, zašto sam ja morala pobjeći? Ja sam prije svega podržavala svog supruga, a osim toga smatrala sam svojom dužnošću da svojim učenicima u školi u gimnaziji gdje sam predavala hrvatski jezik i ruski jezik i književnost hrvatsku i rusku, smatrala sam svojom zadaćom i svojom dužnošću da učenicima iznosim samo znanstvenu istinu, i to sam tražila od njih da tako i shvate.

Recimo, ako kažem da Hrvati imaju svoj hrvatski jezik već odavno i kako je nastajao itd., to sam čitavu povijest, sa svojim đacima prošla. Oni su rado učili i rado su pisali svoje domaće zadaće koje sam ja ocjenjivala, a običaj je bio u razredu da svaki put kad sam imala sat hrvatskog jezika, jedan od učenika pročita svoj domaći rad. Pa ako je bio dobar, učenici su bili zadovoljni i pljeskali.

A ako sam ja naišla na neku nepravilnost, kao što je npr. da su oni počeli, pa kako bih rekla, u vezi sa tadašnjim zakonom, da se hrvatski jezik naziva srpsko-hrvatski jezik, ja sam uvijek morala naglašavati da mi imamo svoj narodni jezik od stoljeća sedmog. Dakle, da učenici prihvate znanstvenu istinu i toga se pridržavaju.

Gospođo Dugeč, bio je to veliki problem u Njemačkoj oko hrvatskoga jezika. Dosta se godina provlačila ta teza, srpsko-hrvatski. A evo vidimo Vi ste dosta doprinjeli tome da se hrvatski jezik smjesti na ono mjesto kamo pripada, kako kažete od 7.stoljeća.

Točno. I ovdje sam to ja radila. I ovdje sam držala predavanja, obično u one dane kada su se slavili dani hrvatskoga jezika. Bilo da sam napisala neku pjesmu, ili nekoliko pjesama o hrvatskom jeziku ili da sam napisala referat gdje sam analizirala nastanak hrvatskog jezika, služenje njime, učenje itd. Dakle ja sam doprinijela koliko sam znala i mogla, i ako me nisu nekako prihvaćali jer sam ja bila profesorica hrvatskog jezika s diplomom filozofskog fakulteta, ali da sam završila taj nekakav studij u Beogradu, onda bi me prihvatili. Ali Zagrebački student, dakle Hrvat nije tako bio prihvaćen.

Da se vratimo malo u domovinu. Evo kažete rođeni sta u Zavidovićima. Recite kako je protekla Vaša mladost u te dvije domovine hrvatskog naroda?

Dakle o Zavidovićima ja više ništa ne znam, što je bilo i kako, jer sam bila mala beba kad smo najprije došli u Sarajevo i u Sarajevu sam završila Pučku školu, i to sam krenula u školu kada je ratno vrijeme bilo, i onda kad se rat stišao, krenula sam u prvi razred, nisam znala još ni čitati, ni pisati, ali me učitelj prihvatio nekako kao zabavu.

Kada sam ulazila u razred pjevajući, misleći da ću se ja igrati tamo, ali je trebalo ozbiljno učiti slova itd., tako da sam ja ipak u godini položila sva četiri razreda. I odmah zatim sam nastavila u srednju školu. I sve da ne duljim, u srednjoj školi sam završila, od četiri razreda, ove osmogodišnje ili je sedmogodišnja bila, ne sjećam se, to su mijenjali.

Uglavnom, to sam prošla, proučila sve, položila i mi smo onda prešli u Zagreb. U Zagrebu sam se odmah upisala, mogla sam se u Klasičnu gimnaziju upisati jer mi je bila preko puta stana, gdje sam stanovala. Ali meni je to bilo neobično, nisam htjela, nego su me roditelji upisali u realnu gimnaziju, gore u Gornjem gradu, 7. Ženska gimnazija. Ako ste čuli za nju!

U 7. Ženskoj gimnaziji, to je zgrada u kojoj su Isusovci živjeli. Još ne znam kako je došlo do predaje za školu, to je druga pjesma. Ali uglavnom ja sam nastavila svoj rad u gimnaziji i polagala ispite, i tu sam i maturirala. Nisam imala ni 17 godina, 16 godina, kad sam maturirala. I odmah sam, ja sam u sebi, i u društvu govorila da hoću biti, kako sam to ja govorila, ne dopisnik, nego kao neki umjetnik. Tako nešto, nisam ni sama znala. Ali sam čitala puno i rekla da ja hoću biti književnik, a pojma nisam imala što to znači, jer sam još premlada bila.

I počela sam suradnju u srednjoškolskom časopisu “Polet”. Tamo su moje prve pjesme izašle, odmah čak i u Studentskom listu, tako se list zvao. I to su odmah uočili, u “Poletu” je surađivao zajedno sa mnom moj prijatelj kasnije, Dubravko Horvatić. On je samo godinu dvije bio mlađi od mene, ili stariji, ne znam više.
I tamo smo se upoznali i tako smo cijelo vrijeme i vrijeme hrvatskog proljeća itd., bili u kontaktu i poštivali jedan drugoga. Moj muž je isto pisao, ali nije sve objavljivao jer se on više bavio, kako bih rekla, politikom, govorima, pisanjem tekstova o našoj prošlosti i budućnosti.

Gospođo Dugeč, zbog Vašeg javnog iznošenja istine o hrvatskome jeziku o članstvu Matici Hrvatskoj, potpori Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog i književnog jezika iz1967. godine, te sudjelovanjem na nekim osnivačkim skupštinama ogranka matice Hrvatska diljem Slavonije, Vi ste zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom koji je bio poznati emigrant i koji je bio prvi predsjednik ogranka Matice Hrvatske u Donjem Miholjcu, morali napustiti tadašnju Hrvatsku?

Točno. I moj muž je morao to učiniti jer su njemu dok je došlo do tih previranja, nakon tih burnih osnivačkih skupština Matice Hrvatske diljem Hrvatske, Slavonije, Baranje itd…, došla mu je dojava, ne znam točno od koga, da njemu prijeti opasnost od zatvora i da bi to moglo biti vrlo mučno.

Što je značilo osnivanje tih ogranaka Matice Hrvatske, evo u Vašem konkretnom slučaju diljem Slavonije. Možete li to objasniti našim mlađim čitateljima koliko je to imalo vrijednost u to doba. Tada nije bilo lako biti Hrvat?

Nije bilo lako! Meni nije bilo lako ni biti profesor u školi, predavati hrvatski jer je direktor strogo kontrolirao gdje se jedna zadaća mora pisati, npr., kada imam sat hrvatskog jezika, jedna zadaća se mora pisati na hrvatskom, a druga mora ćirilicom biti pisana. A ja sam uvijek zahtijevala od svojih učenika kojima sam predavala, da na svoju bilježnicu napišu hrvatski jezik, svoje ime i prezime, a ispod toga, bilježnica za hrvatski jezik.

To je svatko morao napisati, i oni su to drage volje učinili, jer im je i kraće bilo hrvatski jezik. Bilo je nekoliko djece srpske nacionalnosti, ali ja nikada nisam pravila razliku. Za mene su bili svi isti. Tako npr., na satu ruskog jezika dogodilo se da je jedan dječak trebao po mojoj zamolbi pročitati jednu rusku bajku, na ruskom jeziku, i onda je prevesti na hrvatski. Dakle, oba jezika sam odjedanput morala podučavati. I on je pokušao. Na ruskom je kako tako pročitao. Ja velim, sad to prevedi na hrvatski, i on je počeo, i kad je došao do riječi hljeb, on je preveo rusku riječ hljeb kao „hleb“, a ja sam rekla kako se to zove hrvatski, kažem treba, hrvatski je kruh, ali on kaže “ne, ja sam Srbin”. I onda je nastala uzbuna u razredu. To sam pisala u jednoj svojoj anegdoti, al to je doživljeno.

Ja sam mu rekla odakle potiče ta riječ, dokazala sam da je to hrvatska riječ, i da je svejedno je li on Srbin ili Hrvat, da se to mene ne tiče, ali kada prevodi sa ruskog na hrvatski onda mora uzeti pravu hrvatsku riječ. Da sam rekla prevedi na srpski jezik, ne bih prigovorila. Ako je hleb, hleb je. Jel tako? I kad je on na to odgovorio da je on Srbin, jedan učenik iz razreda se digao, nije ga nitko ni zvao ni ništa, i doviknuo “a sladak ti je ovaj hrvatski kruh”. I onda je u razredu nastalo smijanje i tako uglavnom veselo raspoloženje.

Gospođo Dugeč, 1972. g došli ste u Njemačku iz Hrvatske. Koliko dugo se onda niste vraćali u Hrvatsku?

Dugo se nisam vraćala jer nisam dugo mogla dobiti dozvolu boravka. Mislim da je 2-3 godine trajalo, to da sam dobila dozvolu, jer sam morala dolaziti u Nürnberg gdje su mene i Božu uvijek ispitivali, uvijek su zalazili u teme koje se njih ne tiču, u osobne stvari itd.

I primijetila sam da su prevoditelji koji su meni postavljali pitanja o mom političkom radu i druženju sa pojedincima najviše insistirali na tome da odam imena svojih prijatelja, a ja to nisam htjela učiniti. Jedan me odvjetnik na srpskom pitao tko Vam je bio dobar prijatelj pri osnivanju ogranaka Matice Hrvatske. Ja kažem bilo nas je više, bilo nas je u početku malo, kasnije sve više, tako da su onda svi Hrvati bili za to. A on kaže koji vam je Hrvat pomagao u tome. E to ja nisam htjela reći, i onda je on spomenuo neko ime koje je meni poznato, ali sam se pravila da ne poznajem, kako ne bih naškodila tom čovjeku.

Gospođo Dugeč, evo i danas je aktuelna ta tema, evo 50 godina skoro kako ste otišli u Njemačku, UDBA i emigracija. Znate li nekoga, tko su bili ti ljudi?

Bilo je među njima, sigurno među tom „Udbom“, kao što govore i Hrvata.

Je li to otežavalo Vaše djelovanje?

Među „Udbom“ ko je bio, ja to nisam mogla pronaći, ali među običnim ljudima koji su se isto bojali kao i ja, bilo je takvih, ali ne mogu Vam ih imenovati, sad ih se ja više i ne sjećam.

Želim reći imali ste strah?

Strah naravno, jer smo dobili obavijest preko svojih privatnih kanala da su iz Hrvatske poslali jednu osobu, ime i prezime su rekli, koja ima zadatak ubiti moga supruga Božu. I to smo predali njemačkoj kriminalnoj policiji, objasnili odakle je i što je i oni su pazili na nas. Ali kada sam uspjela dokazati da smo mi morali pobjeći, da smo goli život spašavali, i da nismo mogli tolerirati laži o hrvatskom narodu i hrvatskom jeziku, onda su to ovi koji su nas ispitivali shvatili i mi smo dobili dozvolu stalnog boravka.

Znači, imali ste i policijsku zaštitu?

Da, da! Jer nakon toga došlo je jasno pismeno napisana prijetnja da će moga muža ubiti, jer da će poslati čovjeka, rekli su kojega, još kojeg smo poznavali, ja sad neću imenovati, koji bi trebao nas ubiti, Božu (moga supruga), a kada bi njega onda bi i mene. Eto, to je jasno.

A možete li nam reći je li bio Hrvat?

Taj? Nije! Neću ništa drugo reći. Toliko godina je prošlo, ne želim nikome kakvo zlo nanijeti, nego samo dobro. Neka žive u miru, i neka vole svoju zemlju pa bila Srbija, bila Hrvatska. Ali Hrvatska ostaje Hrvatskom a ne Srbo-Hrvatska. To sam tako uvijek, to tumačila, jer mi smo živjeli u Hrvatskoj, Republika Hrvatska a ne u Srbo-Hrvatskoj Republici.

Gospođo Dugeč, kada ste bili zadnji put u Republici Hrvatskoj?

Kad sam bila? To je bilo nedavno, prije dvije godine. Ja sam svake godine odlazila na Rešetaračke pjesničke susrete, a prije toga odlazila sam isto redovito u Rovinj na isto tako ove književne susrete, gdje su uvijek dolazili Hrvati koji se bave pisanjem iz raznih krajeva svijeta. Bilo ih je iz Miholjca, iz Južne Afrike, iz Kanade, iz Amerike, Australije, od svakuda. I tako sam uvijek onda s njima pričala i osjećala se kao svoj među svojima, jer su svi govorili hrvatski.

I ovi neki drugi koji su dugo živjeli u drugim državama nisi više dobro znali hrvatski. Morala sam ih ispravljati. Jedni su govorili engleski, neki šta ja znam, njemački itd. Tuđina, teško je, ali je djelovala na naše ljude.

Kada ste spomenuli te Rešetarske susrete, Vi ste dobitnica i njihove nagrade?

Jesam. To je za mene bio veliki ugodan doživljaj jer smo samo nas dvoje gospodin Zdravko Luburić i ja dobili takve nagrade od gospodina De Villa on je bio predsjednik i ostao predsjednik tih Rešetaračkih susreta i tog Kulturnog umjetničkog društva u Rešetarima.

Ja ću vam reći to što sam dobila imam u svojoj vitrini, čuvam, to je bio kao veliki zlatnik, ali to je bilo pozlaćeno i napisana zahvalnica. I pisalo je tako na njoj od srca, jer ja to nisam očekivala, ja sam radila od srca, dogovarala itd., pisala, moje pjesme su uvijek u zbornicima izlazile barem po dvije, u zbornicima Rešetarskih susreta.

Gospođo Dugeč, kako ste rođeni u Zavidovićima, školu pohađali u Sarajevu nisu Vas zaboravili ni iz društva hrvatskih književnika Herceg Bosne iz Mostara, tamo sta članica društva?

Nisu me zaboravili. Hvala Bogu ja sam članica, i dolazila sam, odgovarala uvijek, surađivala sa njima a osim toga pokojni književnik Kordić, on je veliki Hrvat bio isto iz Hercegovine, tako smo uvijek surađivali odlično. Ne mogu sad, ne mogu detalje navesti, jer sam neke i zaboravila. Ali ja sam dobila i književnu nagradu književnog društva Herceg Bosne, za knjigu koja se zove, nagrada fra Lucijan Kordić, koju sam dobila od društva hrvatskih književnika Ziral zajednica, izdanja Ranjeni labud, za nagradu fra Lucijan Kordić za knjigu „Žigice vjere“, tako se zove moja stiho zbirka, nakladnik Krešimir Zagreb, kao najboljem objavljenom djelu  u razdoblju od 1.rujna 2010 do 1.rujna 2014 godine, koja tematski obrađuje život Hrvata izvan domovine. Eto, to je ta nagrada fra Lucijana Kordića, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

A kada spominjemo Herceg Bosnu imate i kontakt sa svećenikom  Miljenkom Stojićem?

Pa ne baš puno kontakta ali ja surađujem s njim. On je za mene isto idol, svećenik onakav kakav treba biti, a uz to piše i pjesme. Ne samo što je dobar vjernik, kršćanin, nego recimo on je posvetio jednu pjesmu mome Boži, vrlo lijepu. Ne znam sad gdje sam je stavila, imam je. I ja sam njemu ovih dana poslala jednu, koju sam njemu posvetila. To možete naći u ovome hrvatskom Fokusu jer u njemu surađujem redovito i svakog petka njegov urednik Marjan Majstorović objavi po jednu ili dvije moje pjesme, tako da možete uvijek nešto novo pročitati. Tako je i ta pjesma Miljenku Stojiću objavljena u Hrvatskom Fokusu prije nekoliko dana, obično petkom uvečer ja to nađem.

Gospođo Dugeč, evo moramo otkriti tu malu tajnu, imate 86 godina. Naglasak je u tome da ste do danas objavili 32 knjige, 31 na hrvatskom i 1 na njemačkom jeziku. To je jedna velika enciklopedija?

Pa morate znati da sam ja mogla više knjiga izdati, ali ja nisam imala mogućnosti. I sve knjige, makar sam na hrvatskome pisala, tiskane su u Hrvatskoj, u Zagrebu. I ova čak na njemačkom jeziku je tamo tiskana i na moju žalost taj bračni par koji je inače živio u Njemačkoj, ja sam smatrala da dobro govore njemački, molila sam ih da ako naiđu na neku moju pogrešku da je slobodno isprave. A oni ne samo da nisu dobro lektolirari, nego su mi ugradili nove pogreške u tu knjigu i to je tako ostalo. Ta knjiga se zove „Vjetrom istrgnuta“. Odnosi se uglavnom na moj život, životopis.

Koju ste posljednju knjigu napisali?

Moja zadnja knjiga do sada zove se “Za dane buduće”. Ta je objavljena 2021. godine, urednik Marjan Majstorović, to je i glavni urednik tog portala Hrvatski Fokus. To su pjesme u prozi.

Možete li nam pročitati jednu pjesmu?
Mogu ako hoćete onu koja je na zadnjim koricama?

„Moje pjesme svakog dana niču ko cvjetovi u vrtu golemu
Svaka priča rascvjetala priču o ljepoti a i bolu nijemu
Moje pjesme od danas i jučer plod su zreo
A ponekog uče da je pjesma glas što je pjevuši kako nam je pri srcu i duši.
Ova pjesma upravo je nikla pa još nije na svjetlo obikla
Još je snena, sanjom opijena
Pjesma nije za danas i jučer
Ni za čase hladne, niti vruće
Već pouka za dana buduće.“

Gospođo Dugeč naš zajednički prijatelj fra Šimun Šito Ćorić 1991.godine uvrstio je Vas u 45 hrvatskih emigrantskih pisaca prijenosne povijesti književnosti u Hrvata. To je bilo veliko priznanje za Vas u početku neovisnoti Republike Hrvatske?

Da naravno, da je bilo. Bila sam kasnije sretna, jer se to često citiralo kako me nisu velike knjige, leksikografski zavod i ne znam ni ja, nisu me ni spominjali, a da je Šito Ćorić mene uvrstio u tu knjigu kao pozitivno ocjenjeno, vrlo pozitivno. A osim toga ja sam surađivala u mnogim knjigama koje su objavljivali, ja više i ne znam, koji su sve moje pjesme objavljivali.
U Republici Hrvatskoj u svakom broju je bilo nešto, ili u ovim časopisima u Kanadi, pa u Americi, svugdje…

To sam Vas želio pitati, od Vašeg dolaska u Njemačku 20.svibnja 1972.godine, evo 50 godina je točno. Počeli ste surađivati sa gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima?

Jesam. I europskim, ne mogu ih ni nabrojati. Rebuplika Hrvatska, Put iz Kanade… Ne mogu se sad sjetiti svih naziva. To bi trebalo proučiti sada. A svugdje sam surađivala. Evo danas gledam u časopisu Marulić u Zagrebu, ja sam čitavo vrijeme surađivala s njima, i evo u broju ne znam kojem, imam 8 pjesama, a u nekom po 10, kako u kojem broju. Kako su našli mjesta, tako su me objavljivali. I to sve samo za mene je jedino bilo pomalo ponižavajuće i nerazumljivo što su prešli na korijenski pravopis. Vi znate razliku između korijenskog i ovog normalnog pravopisa? Korijenski ja ne znam ni pisati ni čitati. Znam, ali neću, jer nisam naučila tako. Ali ja sam molila uvijek, tražila izdavače da pišu onako kako sam ja napisala. Jedino ako sam u hrvatskom jeziku pogriješila, to se može dogoditi u padežu, zarezu ili tako neka isprave, ali ne u sadržaju.

Studirali ste hrvatski i ruski jezik, hrvatsku i rusku književnost gospođo Dugeč. Kako danas gledate na ova događanja, što se dogodilo s ovom ruskom kulturom?

Ja mislim da se nije dogodilo, već da će se tek dogoditi, da je to buduće vrijeme ali ne prognoziram ništa dobro, sunčano ni mirno.

Jeste li zatečeni ovim događanjem sigurno pratite ovo?

Jesam, pogotovo me zanima Ukrajina, taj jadni ukrajinski narod stradava. Ja sam bila u Ukrajini, u Kijevu sam bila 1970. godine, kada sam bila poslano, tadašnje Ministarstvo Jugoslavije me poslalo na usavršavanje ruskog jezika, jer sam predavala ruski. I onda su me smjestili u Kijevu u jedan studentski dom, iz kojeg su nas vodili okolo, pokazivali ljepote, značajnosti Kijeva itd., i onda sam išla u Moskvu.

Vidjela sam da su ti jadni studenti u Kijevu i gladni i bosi. Jedna studentica u čijoj smo zgradi stanovali kad je vidjela na mom vratu zlatni lančić s križićem, trgla se i pita me na ruskom, ja sam dobro ruski govorila, kako mi smijemo da nosimo zlatne lančiće. Onda sam rekla da mi smijemo, da sam ja to kupila, platila, to sam od svog muža kao dar dobila, lančić sa križićem i to ja nosim uvijek. Joj, kaže, nas bi ovdje odmah u zatvor potjerali. A ja skinem lančić s vrata i njoj objesim o vrat i rekoh, to je dar od mene. Ona je počela plakati i rekla da ona to neće smjeti nositi. Onda sam rekla, onda ga gledajte u ormaru. Poklonila sam joj moj lančić s križićem. I čak sam skinula svoj šuškavac, i to sam joj poklonila.

Onda ste poslije ostali u kontaktu?

Ne, nisam. Završili smo što smo morali. Morali smo predavanja slušati. Onda u Moskvi sam imala jednu svoju staru prijateljicu Vukovarku s kojom sam se u Vukovaru kupala i u Dunavu i maloj rijeci Vuki. Ona je muža imala koji je završio za ekonome i radio je u Moskvi. I kad sam je išla posjetiti, odmah me upozorila da ne govorim ništa, da se sve snima. Oni su u takvom strahu živjeli od svake riječi…

Gospođo Dugeč, uvijek ste prisutni u Hrvatskoj kroz Vaša književna javljanja. Možemo reći da ste se u Njemačkoj udomaćili. Imate li još rodbine i kontakata u Hrvatskoj?

Nažalost nemam. Od rodbine imam nekoliko nećaka, jedan je umro, onda sestra muževa, moja šogorica je isto umrla, i sva druga rodbina, svi su mi pomrli. I čak i prijatelji. Nemam nikoga. Niti se s kim dopisujem više, niti mi tko dolazi, zaboravili su me. Šta ja mogu…

Vi ste i praktična vjernica. U Vašim pjesmama često spominjete i molitve i vjerske teme?

Da, da. Jesam, točno i to mi nitko nije mogao oduzeti. Ima jedan opus knjiga pjesama koji sam namjeravala tiskati, to se zove Duhovni dodiri. I to ću jednog dana i tiskati. To su uglavnom pjesme duhovnog karaktera. A osim toga ja sam član jednog društva u Stubičkim toplicama, Srce Isusa i Marije, i oni će sad izdati jubilarni broj, pa će i moje dvije pjesme biti tu, duhovnog karaktera naravno.

Koliko imate pjesama koje nisu ugledale svjetlo dana?

Bezbroj. Ne znam im broj. Ima ih puno, iz raznih godina i tako nisam mogla sve još objaviti. I onda pomalo kontroliram koje su sadržajno dobre i tako. Nema dugo da je neke gospodin Marjan u Fokusu objavio, i on povremeno objavljuje te pjesme. Ili recimo, primjera radi, ja sam našla jednu knjigu od pokojnog muža, to su same anegdote, koje nije on napisao, međutim on je toliko bio zainteresiran da je on na slobodnim stranicama te knjige napisao svoje, ne anegdote nego mudro sitnice, mudre riječi. I ja sam to sredila, i poslala sam u Fokus i ovaj je to objavio. To je Božino, nije to ni moje, to je njegovo jer je on rukom pisao, mudro sitnice. Vrlo pametan čovjek je bio moj pokojni muž.

A kako Vi gospođo Dugeč danas zamišljate Hrvatsku? U jednoj pjesmi ste napisali stih “Ja sam za Hrvatsku ljudskog lika”?

Tako je. Ljudskog lika to znači, sad bih ja trebala politički razgovarati, gdje svako ima pravo na život, na hranu, na stanovanje, na rad, gdje nema vjerskih razlika…

Je li takva Republika Hrvatska danas u Vašim očima?

Mislim da nije, ali garantirati ne mogu, kad ja tu živim u Njemačkoj, i nisam svakodnevno tu, ne živim u Hrvatskoj.

Kao gledate na ove naše mlade Hrvate u Njemačkoj? Evo neki nauče hrvatski jezik, neki ne nauče?

Teško je reći. Ja sam napisala nekoliko pjesama o tome kako ljudi teško nauče njemački. Kada ga nauče misle da moraju dobiti grofovske plaće itd.

Mislim na hrvatski jezik?

Na hrvatski? Postoje hrvatska škola, ali mislim da nemaju dobre stručnjake, učitelje. Tu su radile učiteljice koje nisu ni njemački dobro znale, a ja sam mislila da će se neko sjetiti mene i pozvati. Ja bih besplatno radila i poučavala djecu. To mi je čak i pokojni Gojko Šušak rekao, kad je jednom bio tu, razgovarali smo, ja sam mu rekla, ja radim u njemačkoj školi, dobivam redovito plaću, ja mogu besplatno u hrvatskoj školi nakon svog radnog vremena doći i predavati. Kaže uredit ćemo to. I nikad me nisu pozvali…

Jeste li se ikad susreli s prvim Hrvatskim predsjednikom Tuđmanom?

Tuđmanom? Jesam, to je bilo kad smo došli u Zagreb, to je bila već slobodna Hrvatska tada. Došli smo u Zagreb, i išli smo na Pantovčak, jedna velika grupa Hrvata iz Njemačke, tu sam i ja bila. I onda su nas na Pantovčak vodili da vidimo kako to izgleda, i mi smo svi morali imati oznaku na sebi, ime, prezime, odakle smo. I onda su nas pustili da nas Tuđman primi. Interesantno je bilo. Ja sam mislila pa kako, nismo pripremljeni, nismo to znali da će nas on primiti. Ne znam, nije nas puno bilo, 20-30 ljudi . I onda smo stali u red, išli smo polako. Ja znam da je ispred mene stajala gospođa Ivona Dončević. On je stajao i svakom bi nešto rekao, rukovao se i nešto rekao. Ja sam razmišljala pa šta da ja njemu kažem. I kada je na red došla gospođa Dončević on je njoj rekao “A vi ste ona koja osniva Udrugu, a nije mene pitala za dozvolu”. A ona se smijala i nikome ništa. Onda sam ja došla na red “A Vi ste gospođa Dugeč, puno sam Vašeg pročitao, čestitam”, pružio mi ruku i to je bilo sve. Dakle, on je pratio emigrantsku književnost. Ono što smo mi vani pisali, kao emigranti. Mislila sam hvala Bogu pa imamo takvog predsjednika, da on čita takve male nepoznate osobe kao što sam ja, da njihova djela čita.



Gospođo Dugeč, koliko ste bili i na koji način uključeni u rad hrvatskih zajednica eto u Stuttgartu i okolici?

Ja sam bila član Hrvatske republikanske stranke koja je bila u Buenos Airesu, dakle tu sam surađivala, i ja sam bila izabrana tri puta u Hrvatsko narodno vijeće, to je bila hrvatska organizacija, u kulturnoj zajednici sam bila uključena, Hrvatska kulturna zajednica, a onda smo bili osnovali još jednu i izdavali smo neke novine, sad sam zaboravila, kako su se zvale, gdje sam ja ispravljala i uglavnom pisala dosta.

Kako ste zavoljeli pjesništvo, kako da niste počeli pisali knjige i romane?

Ne znam, ja sam pjesništvo od djetinjstva zavoljela. Pa su me učili tepati pjesmice. Volim, to ne znam objasniti. Voljela sam i romane. Dosta sam literature, mnogo romana na ruskom čitala, jer sam ruski u gimnaziji učila i na fakultetu studirala pa sam morala.
Znam napamet pjesme Jesenjina.



Negdje sam pročitao da ste željeli biti diplomat kad ste bili mlađi?

To sam ja još kao dijete govorila. Onda mi je baka govorila ti moraš biti doktor. Kažem ja, pa ne mogu ja vidjeti kad ljudi imaju ranu i tako, onda ona, mađarica je bila, a govorila kajkavski, kaže onda moraš biti doktor za djecu, ti si mala, pa ćeš to moći. Ja moram biti doktor za djecu, jer sam malog rasta…

Gospođo Dugeč kada ste zadnji put razmišljali o povratku u Hrvatsku?

Prije nego je moj suprug Božo umro. Onda smo govorili uvijek da ćemo tamo, bilo je šanse da dobijemo neki stan, ništa više, ni posla ni ništa. Kako je on umro nisam više ni pomišljala, bez njega, ne. Nisam imala novaca ni da ga pokopam u Zagrebu. A onda s druge strane sam razmišljala, on je zavolio i ovu Njemačku. Bili su korektni prema nama, imali smo dobar, uredan posao, plaća je redovito stizala i tako. I više nisam pomišljala. I zato sam odlazila, putovala kad sam mogla…

Ja sam bila i u Zagrebu na nekom sastanku, ne znam kako se zvao, isto književne naravi. Više se ne sjećam. Onda sam odlazila prijatelje posjetiti i tako. Imala sam i neke književne priredbe, ne sjećam se koje. U Matici Hrvatskoj sam dolazila, u Hrvatsko slovo. Nažalost Hrvatsko slovo je umrlo, nema ga više.

Imate li danas neke kontakte sa ljudima iz Ministarstva kulture Republike Hrvatske?

Nemam direktno. Jedino rekla sam vam s Milanom Bošnjakom kad zatreba. Inače redovne kontakte nemam ni sa kim.

A kazali ste da je on doktorirao na Vašoj knjizi?

Da, on je doktorirao, ne na mojoj knjizi, nego na općenito mojoj književnosti. Najviše je pisao o meni. Ja mogu posuditi tu knjigu koju je on meni poklonio u kojoj je to sve objavljeno.

To je bila Hrvatska književnost?

Točno, tako je. To je ta knjiga i najviše redaka je posvetio meni, odnosno mom književnom radu.

Evo kazali ste mi u pripremi ovog razgovora da ste imali nadimak „Stroga“?

Stroga u školi jesam bila, ali to je bilo u Osmogodišnjoj školi, u Gimnaziji već nisu bili tako slobodni. Jer ja sam radila često u Osmogodišnjoj školi kada nije bilo učitelja, kada je neki bio bolestan i tako, a na Gimnaziji redovito u Donjem Miholjcu.

Gdje vidite danas hrvatski jezik, gubi li se on u Europi pod engleskim i ovim drugim velikim jezicima?

Gubi se zamire. Ima Hrvata koji radije govore engleski jezik nego hrvatski. To je žalosno, ali tako je. Nemam više kontakta sa hrvatskom nastavom. Prije su me nekada pozivali, tako ja sam s djecom nekad radila, poučavala ih kako će lijepo sloviti pjesme hrvatskih pjesnika i tako. To mi je duša bila, voljela sam to raditi. Ali gotovo, ništa više…

Vjenceslav Čižek je bio Vaš prijatelj?

Jeste, on je bio, Čižek. Poštivali smo jedno drugo. Upoznali smo se i prije nego je bio proganjan i oslijepio. A kasnije kad je oslijepio i kad se vratio sa robije iz Zenice, onda sam ja morala s njim ići i pomagati mu, on nije vidio ništa. Dolazio je na izložbu knjiga u Frankfurt i tu sam ga ja morala vodati okolo, tumačiti gdje je što. A bila je i njegova knjiga „Krvopis pred presvanuća, koju smo objavili, ja sam tu veliki tekst napisala i tako. Cijenila sam ga i njegovu suprugu, koja je bila dobra prema njemu.

U Hrvatskoj ste u kontaktu i sa jezikoslovkom Sandom Ham?

Da, jesam. Ona je vrlo marljiva i sposobna žena i ona zna ako naiđe negdje na moju pjesmu na hrvatskom jeziku, ona to objavi u časopisu Jezik.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Berlinski magazin i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Podijelite vijest:

spot_img

Najčitanije

Povezane vijesti
Povezano

(VIDEO/FOTO) U Neuruppinu predstavljena hrvatska turistička ponuda izložbom fotografija i izložbom skulptura šest hrvatskih velikana

VIDEO/FOTO) U Neuruppinu predstavljena hrvatska turistička ponuda izložbom fotografija...

VIDEO/ FOTO Berlin: Međunarodna konferencija za obnovu Ukrajine – Hrvatski ministar Grlić Radman predstavlja Hrvatsku

Berlin: Međunarodna konferencija za obnovu Ukrajine 3. Konferencija o obnovi...

VIDEO/FOTO “Vatrene” u Neuruppinu dočekalo 5000 Hrvata uz pozdravne riječi veleposlanika Gordana Bakote

VIDEO/FOTO "Vatrene" u Neuruppinu dočekalo 5000 Hrvata Hrvatska nogometna reprezentacija...