(VIDEO – FOTO) Berlin: Predstavljanje knjige „Tiha moć – Diplomacija Svete Stolice“ autora Nj.E. dr Nikola Eterović s Dr. Michael Feldkamp i gospodin Manuel Herder
Iskusni vatikanski diplomat i apostolski nuncij u Njemačkoj, hrvatski nadbiskup Nikola Eterović, objavio je knjigu „Tiha moć – Diplomacija Svete Stolice“ o vanjskoj politici Svete Stolice. Riječ je također o padu Berlinskog zida i njegovoj domovini Hrvatskoj.
Gotovo deset godina rođeni Hrvat djeluje kao nuncij, odnosno papin veleposlanik u Njemačkoj. On predstavlja “Svetu Stolicu” kao subjekt međunarodnog prava, čiji se svjetski utjecaj često podcjenjuje.
Vrhunski vatikanski diplomat daje pogled iza kulisa na Svetu Stolicu kao svjetskog političkog aktera.
Hrvatski nadbiskup Nikola Eterović, najviši predstavnik Vatikana u Njemačkoj, opisuje vrhovno tijelo upravljanja Katoličke crkve, opisuje povezanost i međunarodne odnose kao i važnost za povijesni razvoj Europe. Fascinantno putovanje kroz svijet diplomacije i uvjerenje da je Vatikan jedan od najvažnijih igrača na svijetu – samo na sebi svojstven način.
Vatikan je najmanja država na svijetu, a ujedno i sjedište jedne od najvećih organizacija na svijetu: Katolička crkva ima oko 1,37 milijardi ljudi, što odgovara oko 18 posto svjetske populacije. “Nema zemlje bez katolika”, rekao je Papin veleposlanik u Berlinu nadbiskup Nikola Eterović u nedavno objavljenoj knjizi “Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice”.
Eterović je svoju diplomatsku karijeru započeo 1980. godine u službama u Obali Bjelokosti, Španjolskoj, Nikaragvi, Ukrajini i u Državnom tajništvu Vatikana. Iskustva koja je ovaj 72-godišnjak stekao odražavaju se u njegovoj knjizi kojom se Eterović bavi.
Glavna tema ipak je vanjska politika Svete Stolice, koja danas održava diplomatske odnose sa 186 zemalja. Dva primjera iz novije povijesti Kvalificirani misiolog i kanonski pravnik detaljno se bavi dvama primjerima iz novije povijesti: ulogom pape Ivana Pavla II. (1978.-2005.) u rušenju Berlinskog zida 1989. i priznanjem Hrvatske i Slovenije tijekom jugoslavenskih ratova u Jugoslaviji. 1990-ih godina.
Eterović prati prvo putovanje Ivana Pavla II. u njegovu domovinu Poljsku 1979., njegov stav prema antikomunističkom sindikatu Solidarnost i istočnoeuropskoj politici Svete Stolice. Poglavar crkve neumorno se zalagao za poštivanje ljudskih prava, posebice slobode vjere. Nuncij citira nekoliko suvremenih svjedoka iz politike i društva, koji priznaju Papinu ulogu u slomu komunističkih sustava u Europi.
Posljednji glavni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, rekao je da “sve što se dogodilo u istočnoj Europi posljednjih godina ne bi bilo moguće bez prisutnosti ovog pape”.
Eterovićeva knjiga bavi se, između ostalog, i ulogom pape Ivana Pavla II. kada je pao Berlinski zid.
Drugi Eterovićev primjer manje je poznat u Njemačkoj: uloga Svete Stolice u priznavanju Hrvatske i Slovenije nakon Balkanskih ratova. Nadbiskup, rođen 1951. godine u Pučišćima u današnjoj Republici Hrvatskoj, stalno se vraća u domovinu Hrvatsku. Nakon pada zida i političkih gibanja u jugoslavenskim republikama, Sveta Stolica se isprva nadala mirnom formiranju konfederacije država, kako objašnjava Eterović.
No, intervencijom Jugoslavenske narodne armije ta je mogućnost spriječena. Ivan Pavao II osudio je krvoproliće i pozvao na mir. U lipnju 1991. Hrvatska i Slovenija proglasile su neovisnost. Vatikan obično nerado priznaje “otcijepljene” regije. U slučaju većinski katoličkih republika Hrvatske i Slovenije ipak je preuzeo inicijativu. S obzirom na dramatičnu situaciju u zemljama, sazrela je ideja da bi priznanje moglo pomoći ubrzanju mirovnog procesa, piše Eterović.
„Tiha moć – Diplomacija Svete Stolice“ korisno je početno djelo, Sveta Stolica zagovarala je “međunarodni konsenzus” za priznanje dviju država – i to je vezala uz uvjete. U studenom 1991. tadašnji kardinal državni tajnik Angelo Sodano podnio je memorandum zemljama Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (KESS), prema kojem su se nove republike trebale obvezati na ljudska prava, prava manjina i demokratska načela.
Koliko su postupci Svete Stolice utjecali na kasnije odluke na međunarodnoj sceni, teško je reći. U svakom slučaju, Europska zajednica priznala je Republiku Hrvatsku i Sloveniju 15. siječnja 1992. – dva dana nakon Vatikana. Ujedinjeni narodi su to učinili 22. svibnja 1992. godine. Iznad svega, konkretni primjeri čine “Tiha moć” korisnim uvodnim djelom za ljude koji žele naučiti više o Svetoj Stolici i njezinoj vanjskoj politici. Detaljan ekskurs o Ukrajini svakako bi bio zanimljiv. Od 1999. do 2004. godine Eterović je bio Papin veleposlanik u zemlji koja je sada u ratu.
U POZDRAVNOM GOVORU PRILIKOM PREDSTAVLJANJA KNJIGE „TIHA MOĆ – DIPLOMACIJA SVETE STOLICE“ NADBISKUP NIKOLA ETEROVIĆ JE KAZAO.
Sve vas večeras srdačno pozdravljam u ovoj Apostolskoj nuncijaturi, u domu Svetog Oca Franje u Saveznoj Republici Njemačkoj. Drago mi je što ste mogli prihvatiti poziv da predstavim moju knjigu Tiha moć – Diplomacija Svete Stolice. Posebno bih želio zahvaliti izdavaču, gospodinu Manuelu Herderu, na dolasku i osoblju Herder Verlag Freiburg, posebno gospođi Beaxtrix Dombrowski i uredniku, Dr. Dennisu Stammeru za dragocjenu podršku u realizaciji ovog rada.
Više od četrdeset godina radim na različitim mjestima i na različitim pozicijama u diplomatskoj službi Svete Stolice, od čega gotovo deset godina kao predstavnik pape Franje u Njemačkoj. Stoga je razumljivo zašto sam ovu zbirku diplomatskih aktivnosti Svete Stolice napisao za njemačko govorno područje.
Poanta nije bila otkriti nove izvore ili ocijeniti papinsku diplomaciju u desetljećima prije i nakon Drugog svjetskog rata ili tijekom takozvanog Hladnog rata, već jednostavno prikupiti činjenice. Samo iz ovoga jasno je koliko je posao diplomata bio i jest raznolik i ponekad naporan. Diplomatski uspjeh je onaj koji vodi od bujanja bez riječi do bilateralnih razgovora i pregovora.
Nedavni rat u Europi, koji je Ruska Federacija pokrenula u Ukrajini, pokazuje koliko je to danas važno. Gotovo godinu i pol dana ukrajinski narod trpi grozote rata i nasilja, uz nebrojene smrti i ogromnu materijalnu štetu. I stoga je stvar bliska srcu pape Franje da se krene putovima pravednog mira. Riječ proroka Izaije za diplomaciju ima poseban prizvuk i izazov je i zadatak u isto vrijeme: “Kako su dobrodošli koraci glasnika radosti po gorama, koji naviješta mir, koji donosi dobro vijesti i obećanja spasenja” (Iz 52,7).
Dame i gospodo, drago mi je da je dr. Michael Feldkamp pristao predstaviti moju knjigu. Priznati je stručnjak za diplomatski rad Svete Stolice i u prijateljskim je odnosima i sa Svetom Stolicom i s Apostolskom nuncijaturom u Berlinu kao vitez Reda pape sv. Grgura. Prije nego čujemo njegove primjedbe i prilog g. Manuela Herdera, želio bih vam skrenuti pozornost na biste u ovoj dvorani.
Ovdje su okupljeni oni pape koji imaju posebnu vezu s Njemačkom i ovim gradom Berlinom. Eugenio Pacelli, kasnije papa Pio XII., kao prvi nuncij u Njemačkom carstvu i u Berlinu, papa sveti Ivan Pavao II. kao onaj koji je pridonio padu Berlinskog zida i mirnim revolucijama u Poljskoj i drugim komunističkim zemljama. I na kraju, papa Benedikt XVI., koji je postao njemački nasljednik svetog Petra i službeno posjetio svoju domovinu i ovu berlinsku nuncijaturu 2011. godine.
Želja Svetog Oca Franje za Katoličku Crkvu u Njemačkoj je da, kao Crkva u pokretu, ponovno upozna ljude u ovoj zemlji s osobom i djelom Isusa Krista i naviješta evanđelje, radosnu vijest. spasenja, bez straha.
Na kraju govora dr. Feldkamp i g. Herder imat će priliku podnijeti vaše komentare i pitanja. Nakon toga podignimo čašu, ne za knjigu koja se predstavlja, nego za dobro pape Franje i njegovo životno služenje Crkvi i svijetu. Puno hvala!
Kazao je u pozdravnom govoru nadbiskup Nikola Eterović.
NA PROMOCIJI KNJIGE GOVORE SU ODRŽALI BERLINSKI POVJESNIČAR DR. MICHAEL FELDKAMP I IZDAVAČ MANUEL HERDER.
Govor Dr. Michael Feldkamp na predstavljanju knjige “Tiha moć – Diplomacija Svete Stolice” u Apostolskoj nuncijaturi, 7. lipnja 2023.
Berlinski povjesničar Dr. Michael F. Feldkamp u Apostolskoj nuncijaturi govorio je o knjizi Apostolskog nuncija u Njemačkoj Nj. E. dr. Nikole Eterovića pod naslovom „Tiha moć. Diplomacija Svete Stolice” ( koja je izašla u izdanju izdavača Herder Verlag, Freiburg im Breisgau 2023.).
DR. MICHAEL F. FELDKAMP U SVOME GOVORU KAZAO JE.
Kada se obično govori i prije svega piše o “Vatikanu” ili Svetoj Stolici, nerijetko se koristi i atribut “tajna”. Nasuprot tome, ako pogledate publikacije koje se bave Svetom Stolicom u prošlosti i sadašnjosti, možete se zapitati što je još tajno s obzirom na njihovu brojnost?
Knjiga nadbiskupa dr. Nikola Eterović. Da je knjiga nastala u službenom kontekstu jasno govori i naslovna stranica, jer su ovdje navedeni urednici i prevoditelji: gđa Petra Austen i monsinjor Jürgen Doetsch, oboje zaposlenici nuncijature.
Autor Nikola Eterović rođen je 1951. godine u Pučišćima na otoku Braču. U to vrijeme treći po veličini otok na Jadranu pripadao je Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a danas Hrvatskoj. Eterović je studirao na isusovačkom sveučilištu Gregoriana u Rimu, sveučilištu papinskog prava. Nakon doktorata, Eterović je 1977. godine u domovini primio sakrament svetog reda. Iste godine Eterović upisuje Papinsku diplomatsku akademiju u Rimu i s 29 godina stupa u diplomatsku službu Svete Stolice.
Njegove postaje bile su Obala Bjelokosti, Španjolska i Nikaragva. Eterović je radio i u Odjelu za vanjske poslove Papinskog državnog tajništva. Godine 1999. papa Ivan Pavao II imenovao je Eterovića naslovnim nadbiskupom i apostolskim nuncijem u Ukrajini.
U to vrijeme, za većinu ljudi, zemlja je bila samo jedna od 12 bivših država Varšavskog pakta na putu prema demokraciji. Danas svi govore o Ukrajini zbog ruske aneksije Krima 2014. i konačno zbog ruske invazije u proljeće 2022. godine 2005.
Eterović se vratio u Vatikan i postao generalni tajnik Biskupske sinode. To što danas predstavljamo knjigu jednog nuncija prilično je rijedak događaj. Ipak, u prošlosti je u Njemačkoj bilo nuncija koji su bili cijenjeni pisci. Prije svega, to je bio Bartolomeo Pacca, koji danas s više aspekata zaslužuje našu pozornost jer je bio papinski nuncij u Kölnu u tzv. “nuncijaturnom sporu” krajem 18. stoljeća. U tom nuncijaturskom sporu, koji je tinjao godinama, četiri su se njemačka nadbiskupa (Salzburg, Köln, Trier i Mainz) pobunila protiv pape i kao metropoliti zatražili za sebe prethodna prava papinskog rezervata. Time su htjeli ojačati svoju vlast nad biskupima i ujedno posve eliminirati Svetu Stolicu kao vrhovnu apelativnu vlast. Tada su biskupi bili na strani Svete Stolice.
Inače, ovaj nuncijaturni spor okončan je tek zbog okupacije Njemačke od strane Napoleona, odnosno zbog jednog rata, te kasnije sekularizacije 1806. godine, što je dovelo u pitanje postojanje Katoličke crkve u Njemačkoj. Naslov knjige koju ćemo ovdje predstaviti, “Tiha moć”, vrlo lijepo sažima – gotovo suptilno ili barem suptilno – ono što papinsku diplomaciju čini tako posebnom: Doima se mirnom, ali vrlo osjetljivom. Nije glasno, a pogotovo nije javno i medijski učinkovito. Ona ne želi nikakvo miješanje u političke stvari države domaćina, ali joj je stalo do dobrobiti njezinih stanovnika, i to ne samo katoličkog dijela stanovništva.
Knjiga ima gotovo 400 stranica i podijeljena je u šest dijelova.
1. POGLAVLJE: KATOLIČKA CRKVA
I ovo prvo poglavlje ima karakter uvoda. Mnogo toga se može učiniti poznatim onima koji su upoznati s Katoličkom Crkvom. No, pomnije promatrajući, Eterović je iznio strukturu Katoličke crkve. Ovdje se, između ostalog, objašnjava teološki pojam “crkva” na temelju dokumenata Drugoga vatikanskog sabora. Zajednica Katoličke Crkve uključuje i Patrijaršije Istočne Crkve, one Crkve koje su “sjedinjene” sa Svetom Stolicom.
Prepoznajemo ih po tome što u svoju molitvu uključuju Svetog Oca. Znamo da u Jeruzalemu postoji latinski patrijarhat; Također možemo znati da nadbiskupi Venecije i Lisabona također imaju naslov patrijarha; ali čak ni meni nije bilo poznato da čak postoje patrijaršije Istočne i Zapadne Indije zbog tradicije. Razumijem da se pitate tko to želi znati? Ali papin diplomat ima u vidu cijelu sveopću Crkvu – a nuncij Eterović je takav diplomat.
Pohvalno je što je Eterović u ovoj knjizi prvi put na njemačkom jeziku cjelovito prikazao kurijsku reformu posljednjih godina. Prošle su godine (2022.) papinske kongregacije, tajništva i vijeća preimenovane, a neke su dobile i nove zadaće. Sada se zovu dikasteriji. Formirano je ukupno 16 dikasterija. A vodeća mjesta u dikasterijima više nisu samo za kardinale i biskupe, nego i za redovnice.
Čak je i u dikasteriju za biskupe papa Franjo imenovao tri žene na visoke dužnosti. Neke neovisne institucije Svete Stolice, koje su dodijeljene dikasterijima, također su dobile nove nazive: „Vatikanski tajni arhivi” – naslov je došao iz vremena Tridesetogodišnjeg rata – od listopada 2019. nazivaju se „Vatikanski apostolski arhivi”.
Netko može požaliti zbog toga – i ja sam se prvo morao naviknuti na to – ali Vatikanski arhiv više nije papinski tajni arhiv, već je dugo bio međunarodna istraživačka ustanova. Reformom kurije Sveta Stolica je stigla u sadašnjost. To na poseban način obilježava pontifikat pape Franje. Sveta Stolica je tako osposobljena za budućnost.
2. POGLAVLJE: SVETA STOLICA U KONTEKSTU MEĐUNARODNE ZAJEDNICE.
U drugom dijelu Eterović objašnjava što čini Svetu Stolicu kao subjekt međunarodnog prava, a potom se potanko bavi zadaćama papinske diplomacije, a time i “prioritetima politike Svete Stolice” – kako je Eterović također naziva.
Evangelizacija je na prvom mjestu, odmah zatim milosrđe, zatim dijalog s ekumenizmom i s drugim religijama. Institucije diplomacije obrađene su u posebnim potpoglavljima. Uredi i funkcije objašnjeni su pomoću primjera, na primjer: “Nuncijatura”, “Nuntius” ili “Papinska diplomatska akademija”.
Posebno bih istaknuo potpoglavlja pod naslovom “Rat na rat”. Takvo poglavlje je od posebne važnosti, ne samo zato što imamo rat u Europi, da tako kažem, pred vratima, u koju Savezna Republika Njemačka sada šalje i oružje. Ovo poglavlje mi je blisko jer nuncij Eterović opisuje vatikansko stajalište o ratu, koje je zauzeo i tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Neki se možda sjećaju da je apel za mir pape Franje nakon ruske invazije na Ukrajinu krivo shvaćen, barem u njemačkom tisku, i protumačen kao proruski.
No, svatko tko je proučavao nepristranost Vatikana tijekom dva svjetska rata, čak i čitajući njegove izjave bez predrasuda, može samo zaključiti da je i papa Franjo u potpunosti usvojio stav svojih prethodnika. Papa Pio XII – a citat se nalazi i u Eterovićevoj knjizi – rekao je sam: “Ništa se ne gubi mirom, sve se može izgubiti ratom!” Ne moram u ovom krugu naglašavati da je sa stajališta Svete Stolice samo po sebi razumljivo da je “postizanje mira u svijetu zajednički rad svih religija”, kako kaže Nikola Eterović.
3. POGLAVLJE: IVAN PAVAO II I PAD BERLINSKOG ZIDA.
Postoje dani u našim životima kada, godinama i desetljećima kasnije, točno znamo što smo tog dana učinili. Jedan od ovih dana je 9. studenog 1989., koji je najavio ponovno ujedinjenje Njemačke. Ono što se dogodilo te večeri rezultat je događaja koji nitko nije mogao predvidjeti, a koji je preko noći završio 40-godišnje poglavlje patnje u njemačko-njemačkoj povijesti. Te su večeri čak i članovi Bundestaga iz svih frakcija ustali sa svojih mjesta tijekom sasvim normalne plenarne sjednice i spontano intonirali njemačku himnu.
Poglavlje o Ivanu Pavlu II. i padu Berlinskog zida zapravo je najopsežnije u ovdje predstavljenoj knjizi, a time i jedno od središnjih poglavlja u knjizi Nikole Eterovića. Ipak, autora karakterizira to što velike događaje koji su doveli do njemačkog ujedinjenja opisuje s nepotkupljivom trezvenošću. Eterović podsjeća da je čak i Vrhovni sovjet Mihail Gorbačov priznao da bi ovakav razvoj događaja bio nezamisliv bez pape Ivana Pavla II.
Koliko su političari u istočnoj Europi, nomenklatura, bili prestravljeni papom Wojtiylom, koji je tajnim diplomatskim kanalima čak financijski potpomagao sindikalni pokret Solidarność u Poljskoj. Pretpostavlja se da su istočne tajne službe inicirale i podmukli pokušaj atentata na Ivana Pavla II., 13. svibnja 1981. na Trgu svetog Petra.
Srećom, Eterović ne sudjeluje u ponekad grubim spekulacijama o pozadini atentata. Umjesto toga, on obilježava legendarni posjet pape njegovoj poljskoj domovini 1979. Bila je to najveća trijumfalna procesija, trijumfalna procesija, Katoličke crkve u prošlom tisućljeću, kojoj usput nije prethodio križarski rat. „Bez Krista se ne može razumjeti povijest Poljske, posebno ne kao povijest naroda koji je hodao i hoda ovom zemljom“, rekao je Ivan Pavao II. Njegova najveća poruka nije bila: Uzvrati! Ili: Budi poželjan! Njegova je poruka bila duboko kršćanska: “Ne bojte se.” Strah zamjenjuje razmišljanje! A strah te čini neslobodnim! “Ne boj se” djelovao je kao “borbeni poklič” s kojim su Poljska i njen sindikalni pokret postali avangarda u borbi za ljudska prava u istočnoj Europi.
U ovdje predstavljenoj knjizi čitatelj doznaje koje je raznolike diplomatske napore poduzimala Sveta Stolica s “Papom s Istoka” i prije “Perestrojke i Glasnosti” kako bi pratila istočnoeuropske zemlje na njihovom koraku u postsocijalističku modernu. Upravo je Ivan Pavao II bio taj koji je od samog početka uvidio da će s vezom za blagostanje porasti ateizam, agnosticizam i otvoreno neprijateljstvo prema Crkvi čak i u katoličkim zemljama poput Poljske – koliko bi samo trebao biti u pravu…
4. POGLAVLJE: SVETA STOLICA I HRVATSKA.
Četvrto poglavlje moramo i smijemo prepustiti autoru Nunciju Eteroviću! Prikazuje diplomatske napore Svete Stolice u Hrvatskoj, njezinoj domovini, tijekom i nakon raspada Sovjetskog Saveza i socijalističke države Jugoslavije. Eterović opet ne napušta stav Svete Stolice, koja je naravno budno pratila pravno stanje u svim mladim jugoslavenskim republikama i pokušavala iznaći odgovarajuća rješenja. Kao što je poznato, Sveta Stolica i Savezna Republika Njemačka prve su države koje su priznale Hrvatsku i Sloveniju kao samostalne republike, čime su osigurale njihov međunarodnopravni položaj i otvorile put Hrvatskoj u međunarodne organizacije.
U tom procesu međunarodnopravnog priznanja Sveta Stolica je u svim svojim dokumentima zahtijevala ljudska prava i temeljne slobode, kao i zaštitu nacionalnih manjina. Ni u Vatikanskim dokumentima nema eksplicitnog spominjanja “slobodnog ispovijedanja vjere”. Sveta Stolica odavno je priznala da je tamo gdje su zajamčena ljudska prava i temeljna prava, slobodno ispovijedanje vjere također samo po sebi razumljivo. Ponovno se Sveta Stolica pokazala kao čuvar i nositelj nadnacionalne službe za mir, te se ponovno istaknula kao zagovornica naroda bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.
5. POGLAVLJE: CRKVA I DRŽAVA – KONKORDATNI SUSTAV SURADNJE.
Peto poglavlje nosi naslov: Crkva i država – konkordatni sustav suradnje. Volio bih misliti da mi Nijemci imamo gotovo nefunkcionalan odnos s ovim problematičnim područjem. Prebrzo to pitanje svodimo na Konkordat Reicha iz 1933. i vjerujemo da konkordati uvijek imaju poseban okus, također s obzirom na Lateranske ugovore iz 1929., koji su sklopljeni s Mussolinijem. Ali to je suvremena propaganda! Upravo su Konkordat Reicha i Lateranski ugovori – kako naglašava u svojoj knjizi Nuntius Eterović – sklopljeni “iako u teškim vremenima”, ali su ostali nepromijenjeni u demokratskim državama sljednicama nakon Drugog svjetskog rata.
Ukupno gledajući, Nikola Eterović identificira četiri modela crkveno-državnih odnosa:
1. Prvo, model državne crkve koji poznajemo osobito iz protestantskih sjevernoeuropskih zemalja, a to uključuje, u širem smislu, i one zemlje u kojima postoji službena religija, poput Finske i Danske.
2. Drugi model karakterizira Eterovića kao “simfonijskog”. Ovaj model karakterizira tijesna povezanost crkve i države. Znamo ga i danas iz Ruske pravoslavne crkve. A „simfonijska veza između države i crkve već ima svoje podrijetlo u ranokršćanskoj ili antičkoj crkvi.
3. Treći model je stroga odvojenost crkve od države, kakvu poznajemo iz Francuske s njezinim radikalnim laicizmom.
4. Četvrti model je „konkordatni sustav“. Kako pokazuje Eterović, to je preferirala Sveta Stolica još od srednjeg vijeka. Osnova konkordatskog sustava je odvojenost crkve od države. Međutim, oboje su otvoreni za zajedničko oblikovanje suradnje. U ovom slučaju, odvojenost crkve od države čak je preduvjet da konkordati ne samo da koriste članovima crkve, već i da pridonose općem dobru svih građana u dotičnoj zemlji. U tom smislu Sveta Stolica shvaća svoj današnji položaj, na koji se poziva papa sveti Ivan XXIII. je uvijek isticao da crkva ne smije biti privilegirana crkva! Sve dok se Sveta Stolica u svojim diplomatskim nastojanjima zalaže za opće dobro svih građana jedne zemlje, konkordat je nezavarljiv znak da se Crkva i država suočavaju kao dva ravnopravna partnera.
6. POGLAVLJE: PRAVO I RELIGIJA U EUROPSKOJ PERSPEKTIVI.
U ovom dijelu Eterović, na temelju govora i poučnih pisama pape Franje, razvija ideju da religije dijele odgovornost za državni poredak s ljudskim licem. Bez vjera – mogli bismo reći i bez Boga – nema ustavne države! „Poštivanje vjerskih sloboda je srž ljudskih prava“ i preduvjet za mir u svijetu. NJ.E. nuncij dr. Eterović još jednom jasno ističe: u svim ustavnim, kanonskim i političkim zadaćama jedna je tema od posebne važnosti u papinskoj diplomaciji. Bit Kristove poruke formulirao je sam uskrsli Gospodin na dan Uskrsa, kada je rekao svojim učenicima: “Mir vama”. Mir je – riječi su to apostolskog nuncija u Njemačkoj – najvažnija tema diplomacije Svete Stolice na svim razinama.
