Iseljeničke priče: Stjepan Lozančić – 54 godine u Berlinu
„Imamo masu kvalitetnih ljudi vani a kod kuće nam masu ljudi fali“.
U Berlin sam došao u prošlom stoljeću. Došao sam 22.10.1969., kada sam sletio na aerodrom Tempelhof.
Rođen sam 2. siječnja 1951. Ovo je 54. kalendarska godina, u Njemačkoj.
Govori nam Stjepan Lozančić iz Berlina, koji pripada generaciji Hrvata koji su dali sve od sebe za izgradnju društvenog, vjerskog i kulturnog života Hrvata u Berlinu.
…Odlazak u Njemačku i meni je bio zagonetan. Nije to bila samo moja volja nego je bila potreba za živjeti i raditi.
Bio sam treće dijete od nas petero, radno mjesto je bilo teško dobiti a otac je sam radio u obitelji. Sva su mi vrata manje-više bila zatvorena. Radno mjesto nisam mogao dobiti. Iznenada sam saznao za obavijest da Siemens traži stručnu radnu snaga za Berlin.
Ja sam krenuo vlakom iz Vinkovaca u grupi s oko 50-tak mlađih ljudi i momaka, bilo je i par oženjenih, prema Berlinu. Vozili smo se do Münchena vlakom a onda smo nastavili put nakon određenog vremena zrakoplovom za Berlin.
VIDEO: Iseljeničke priče: Stjepan Lozančić – 54 godine u Berlinu
Ponuda je bila od Siemens-a da dođemo u Berlin. Bila je tada i mogućnost koju je nudio ured za zapošljavanje u Vinkovcima i dolazak u „Mercedes-Benz Werk“ Gaggenau, tamo nisam mogao dobiti radno mjesto i ako je to bila moja struka, a zašto to ni ja neznam. Tako sam došao u Berlin.
U Siemensu sam radio do 2003. godine s jednim prekidom, 1997. kada su mi istjecali papiri i putovnica odnosno radna dozvola. Mučio sam se nekoliko puta i dobivao produžetke na Vojnoj misiji da dobijem produžetke na 2-3 mjeseca.
Ali nikako da dobijem poziv da idem u vojsku. Otac je direktno urgirao u Vinkovcima da me pozovu u vojsku i da mi daju poziv, jer su mi papiri istekli, i više mi ništa ne vrijedi od dokumenata a ni boravak.
Međutim oni mene nisu uopće imali na popisu u vojnom odsjeku u Vinkovcima. Onda je došao jedan momak iz moga sela koji je glede studija odgodio služenje vojnoga roka a moj otac je zamolio čovjeka u vojnom odsjeku da meni da taj poziv i da ja idem u vojsku umjesto njega.
Tako sam u roku od tri dana otišao na služenje vojnog roka iz Berlina u Prizren. Putovao sam s vlakom iz Berlina, ja i još nekoliko Hrvata iz Berlina na odsluženje vojnog roka…
Nakon odsluženja vojnog roka od 15 mjeseci u Prizrenu ponovno sam se vratio u Berlin. Morao sam sve ponovno raditi od radne dozvole i papira da bih mogao nastaviti život u Berlinu s ženom i dvoje djece.
Zapadni Berlin je u vrijeme moga dolaska izgledao impresivno gledajući iz zraka dok smo slijetali u Berlin.
Istočni Berlin je bio u okruženju okovan zidom. Išli smo često dok smo bili mladi u Istočni Berlin, išli smo na ples, ali do pola noći morali smo se vratiti u Zapadni Berlin.
1969. godine u Berlinu je osnovana i HKM Berlin. Ja sam prvi kontakt imao s svetom Misom na Mehringdanu. Još onda nismo imali prave društvene prostorije. Svjedok sam od prve naše crkve pa do dobivanja prvih društvenih prostorija u Stresseman Str. i Crkve.
Prvi svećenik bio je Anđelko Validžić, danas pokojni. On je bio inicijator traženja prostorija i crkve. Bio je i inicijator koji je pozivao najavama za prikupljanje priloga za grobarinu od „Mažuranića“ i održavanje njegovog groba u Berlinu.
1968. i 1969. godine došao je veliki broj Hrvata u Berlin. Druženja su se svodila na početku po domovima, odlazili smo na plesne večeri, diskoteke. To su bili naši mladelački izlasci i išli smo dosta na glazbu u živo.
Družili smo se na početku, kada govorim o našoj grupi iz Vinkovaca, s jednom grupom Hrvata iz Mostara, pa s Hrvatima iz Dalmatinske zagore, Sinj i Imotski. Tu su bili i Zagorci.
Imali smo prvi ugovor na godinu dana i to smo morali odraditi. Imali smo određenu satnicu i sva radna prva koja su nam pripadala, jasno su bila deklarirana. Poslodavci su nam platili sve popratne troškove dolaska u Njemačku. Mi smo platili karte za vlak i zrakoplov, te smo kasnije plaćali stanarinu.
Tadašnjih godina u Siemensu radio je i određeni boj Talijana, bilo je nešto Hrvata iz Mostara i naša grupa iz Vinkovaca.
Prva velika druženja Hrvata omasovljena su kada gledam s vjerske strane osnivanjem HKM i početkom služenja vjerskih obreda. To je bio kao jedan centar.
Crkva je meni značila puno. Osjećao sam se u društvu svojih ljudi, na jednom našem kršćanskom obredu na koji sam navikao i koji mi je u odgoju kršćanskom ali i što smo upoznavali i druge ljude iz drugih krajeva Hrvatske i BiH. Tada su se pokrenule i neke prve akcije pri našoj HKM i to je bilo jedno duhovno bogaćenje.
Skupili smo novce za platiti zaostalu grobarinu za Mažuranića, za podizanje nadgrobnog spomenika kao i za spomen ploču u Dieffenbachstrasse u Berlinu, gdje je Mažuranić stanovao i umro, čije postavljanje je inicijatorski potaklo nekoliko članova Hrvatske kulturno športske zajednice na čelu s Srećkom Lipovčanom, mi smo financijski potpomogli te projekte, kroz donacije i članstvo, tadašnje HKM.
Nedugo po dolasku u Berlin osnovano je Hrvatsko kulturno društvo Vladimir Fran Mažuranić.
Ja sam bio osobno nazočan na tome inicijalnom sastanku, sjećam se tih dana. Bio sam najmlađi sudionik sastanka. Nazočili su pokretači društva Fra Rafael Begić i fra Stipe Grgat. Nazočili su i operni pjevač Neralić, sjećam se i Ive Kirina, dr. Basić i mnogih drugi od tadašnjih osnivača.
Mi smo postali aktivni već 1970. prije osnivanja našeg kulturnog društva Mažuranić. Fra Rafael Begić je mene predlagao da ja preuzmem vodstvo društva kao civil, ja sam se zahvalio jer sam u to vrijeme radio u smjenama i nisam imao vremena i nisam se usudio preuzeti to, nedostajalo mi je malo snage i kuraže da povedem kao prvi predsjednik duštvo. Tako da je Fra Rafael Begić tada postao prvi predsjednik i tajnik a kasnije počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Vladimir Fran Mažuranić u Berlinu.
Društvo je u svojoj povijesti ugostilo mnoga poznata imena kod Hrvata. Val nacionalnog zanosa nije mimoišao Upravu i članove društva pa su se počele priređivati političke tribine, na kojima su između ostalih nastupili: dr. Franjo Tuđman, dr. Marko i Vladimir Veselica, dr. Šime Đodan, Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, general Martin Špegelj, dr. Zdravko Tomac, dr. Franjo Gregurić, dr. Ivan Cesar i mnogi drugi.
Bio sam sudionik ili organizator svih velikih okupljanja i događanja Hrvata u Berlinu i našeg društva. Dolazili su nam i književnici, umjetnici, športaši. Naši gosti su bili svi Hrvati koji su Hrvatskoj dali svoj doprinos za dobrobit naroda, kulture ili sporta. Svi su oni bili naši dragi gosti.
Domovinski rat Hrvati u Berlinu dočekali su začuđujuće složno. U pozitivnom smislu. Pored velike tragedije ili traume koja se dogodila i situacije koju nije svatko očekivao da će biti tako agresivna, brzo smo se snašli i organizirali. U ono vrijeme voditelj misije bio je pokojni župnika fra Nediljka Norac-Kevo i on je zacijelo imao najteži mandat.
Hrvati su u to vrijeme bili najsložniji, bili su jedno tijelo bez obzira na zemljopisno porijeklo.
Imali smo dobre kontakte i s RH i BiH. Imali smo kontakte s nama prijateljskim državama u Europi i svatko je na svoj način nešto poduzeo glede prikupljanja humanitarne pomoći i bilo koje druge pomoći. To je bilo jedinstveno i ne daj Bože da se to jedinstvo ponovi zbog istih razloga.
Bez pretjerivanja iseljeni Hrvati su mogli dati i više. Jedan dio Hrvata je dao maksimum. Ne računajući one koji su otišli iz Berlina u Domovinski rat kao dragovoljci i poginuli, te hrvatske branitelje u Domovini.
To nije uopće za usporediti u odnosu na ono što smo mi dali u novcu, materijalu trudu i vremenu. Velik je to bio doprinos i pomoć je bila super. Davalo se stvarno što se kaže šakom i kapom.
Okupljali smo se od samog početka agresije na Hrvatsku ispred Brandemburških vrata. Molili smo se tamo uz hrvatski barjak i svijeće. 24 sata molili smo Krunicu, koju su predvodile u molitvi hrvatske žene (Marijina Legija). Uvijek je netko od Hrvata bio nazočan u molitvi, na trgu ispred Brandemburških vrata. Sve je to potrajalo do 15.siječnja 1992., međunarodnog priznanja Hrvatske.
Ja sam glede društvenog života bio cijelo vrijeme aktivan pri Crkvi to jest Mažuraniću. Bilo je nas desetak u jednoj skupini ljudi koji su se neovisno organizirali i prikupljali smo humanitarnu pomoć u suradnji s tadašnjim župnikom i Caritasom.
2005.godine postao sam predsjednik HKD VF Mažuranić. Bilo je to burno vijeme kada je naša župa iz Stresseman Strase preselila na Wedding. Neznam iz kojih razloga smo morali napustiti staru župu. U svakom slučaju dobili smo veću crkvu ali manje popratne prostorije koje smo do tada imali.
Bilo je to upitno, glede prostorija i za naše društvo Mažuranić.
Naslijedio sam dotadašnjeg predsjednika Milčeca na čelu Mažuranića. Sve je to trajalo do 2021. godine. Naslijedio me je Stjpan Škorić kao aktualni predjednik a ja sam od članova dobio nagradu da budem počasni predsjednik društva.
Kroz povijest HKD VF Mažuranić bilo je puno vrijednih članova. Otalo je vrlo malo članova iz te prve postave društva. Aktualni veterani našeg društva bili su: Stipe Alvir, Duško Brčić, Ilija Dražetić, Pero i Marica Kolobarić, Nediljko Mekinić, Anica i Jozo Pelivan, Ivan Jurjević, Petar Penić, Ana Wegener, Stjepan i Pava Lozančić. Neki od ovih navedenih članova danas su u Hrvatskoj, neki su u Berlinu a neki su nažalost preminuli.
U statutu HKD V.F. Mažuranić piše jednostavno da nam je zadaća promicanje hrvatske kulture. Željeli smo se dostono prezentirati ovdje u Berlinu. Nismo se nikada željeli odvojiti od matice Crkve i u svome radu uvijek smo bili u kordinaciji s župnicima i svećenicima HKM. Sami se financiramo s članarinom i dobrovoljnim prilozima.
Društvo HKD VF Mažuranić nazvali smo po pokojnom Vladimiru Mažuraniću čija obitelj ima veliku povijesnu ulogu u Hrvatskoj od strica Ivana pa na dalje. Sam Vladimir Fran Mažuranić je živio jedno vrijem u Berlinu gdje je i preminuo 1928.godine. U Berlinu je spomen grob i spomen ploča Vladimiru Franu Mažuraniću koje mi i danas održavamo.
Hrvatsko kulturno društvo Vladimir Fran Mažuranić osnovano je 19. prosinca 1980. kada su se pojedinci odazvali pozivu tadašnjega hrvatskog župnika fra Rafaela Begića, da bi porazgovarali o tome što bi trebalo učiniti za kulturni život Hrvata u Berlinu. Danas imamo 30-40 članova. Došlo je do smjene generacija. Imamo mladih članova ali ne dovoljno.
Kada su pitali Vladimira Mažuranića je li zaboravio svoj hrvatski jezik, on rekao, “… Ako i ne govorim hrvatski, to ipak hrvatski snivam… a snivam vrlo često…“ To piše na spomen ploči gdje je živio V.F. Mažuranić u ulici Diffenbachstr. 67 u Berlinu. Tu ploču su postavili 1988.godine Hrvati u Berlinu. Mažuranić je oličenje našeg života.
Dosta smo toga dali Nijemcima u Berlinu kroz naše dijelovanje kroz sva ova desetljeća. Nema zgrade ili institucije u gradu Berlinu od 1968. godine gdje Hrvati nisu radili ili iste izgrađivali. Ja sam u Reichstagu današnjem Bundestagu s mojim prijateljem Jožom spajao prve komunikacije, prve telefone za komunikaciju s vanjskim svijetom…U Berlin su Hrvati puno uložili i dio su ovoga grada.
Nažalost nemamo ni jednu ulicu kao podsjetnik na naš život u Berlinu.
Danas 2023. godine Hrvati u Berlinu mislim da su poboljšali suradnju, no ponekad mi se čini da postoji neka velika rupa i poveznica, između nas na odlasku i izlasku u odnosu na generaciju koja je iza nas došla, koja je puno obrazovanija.
Mislim da je naša današnja obveza da ponovno napravimo nešto za Domovinu, glede povratka i naseljavanja Hrvatske našim potomcima. Najbolje bi bilo da to napravimo u „živom“ obliku i da se ljudi na neki način vraćaju u Domovinu. Poznajem i Nijemce koji žele živjeti u Hrvatskoj i koji kupuju nekretnine u Hrvatskoj i rapituju se za Hrvatsku.
Poveznica između domovinske i iseljene Hrvatske po meni je nedovoljno iskorištena. To je jedan velik nedostatak. Mislim da ima puno uspješnih Hrvata u Njemačkoj te bi bilo dobro na neki način ih privući u Hrvatsku i dati im „poticaj“ glede integracije u Hrvatsku.
Imamo masu kvalitetnih ljudi vani a kod kuće nam masu ljudi fali.
Hrvati su kroz sva stoljeća otpjevali svoju zemlju. Mislim da nema naroda i nacije koja je toliko iz ljubavi opjevala svoju zemlju, kao Hrvati, bili oni u Hercegovini, Bosni, Slavoniji, bilo gdje. Nitko tako nije opjevao svoju zemlju iz ljubavi prema njoj. Tu je puno truda unešeno, puno muke, puno žrtve za tu zemlju. To nije nastalo iz neke mode. To je u nama unutra. To ne može nitko uništiti, gdje god mi živjeli.
Ja s ponosom živim to što jesam i ponovno bih živio ako treba isto to. Teško je bilo. Želio bih da mladi ljudi danas još bolje obnove mladu Hrvatsku, s mladim ljudima koji su danas vani i možda nezadovoljni s odnosima u kojima su se našli, zahvaljujući nama roditeljima koji smo došli, da bi neki život izgradili sebi pa i djeci.
Mi moramo prvenstveno kao narod gledati svoje interese. Mi jesmo dio Europe. Bili smo i dio Jugoslavije pa više nismo. Hoćemo li stalno biti dio Europe mi to neznamo. To ne ovisi samo o nama. Moramo prvenstveno gledati svoje interese pa te ljude bilo kako zadržat kroz adekvatne nagrade i prilike, pristojnu platu za život. Mislim da onda neće tako lako napustiti dom koji su im roditelji stvorili, očevi, djedovi i njihovi predhodnici.
Ja se u Njemačkoj i dan danas osjećam kao stranac. Jer prepolovljen sam, duša je dolje a ovdje je ostalo.
Meni ne mora nitko ništa reći, jer ja to vidim kroz odnose ljudi i njihovom ophođenju prema meni i mojoj supruzi. Imali smo jako neugodnih iskustava ali i jako dobrih iskustava i dobrih ljudi. Nije to sve vezano za jedan narod nego za karaktere ljudi. Možda sam bio takve „sreće“ da sam nailazio na takve loše ljude. Bilo je i jednog i drugog. Što je rekao Mažuranić pokojni “ Idem doma dosadili su oni meni a i ja sam njima“.
Budućnost hrvatskih društava danas u Berlinu nije sjajna. Odlaskom prve generacije Hrvata, društva se gase ili posustaju s radom. Ostala je Crkva kao najaveće uporište i našoj HKM dajem prioritet, kao bazi i početku svega.
Danas 54 godine nakon dolaska u Njemačku! Stalno sam pričao da kada zaradim mirovinu idem u Domovinu. Međutim stvari su se promjenile. Ovaj njemački život sažeo bih tako, da je bilo dana napretka a u svemu tome najviše štednje. Tako da smo stalno radili, štedili, gradili, školovali i sada na kraju polako bolujemo i to je to.
Bi li još jednom krenuo u Njemačku, na kraju razgovora Stjepan Loznačić, nakon 54 godine provedene u Njemačkoj, odgovorio nam je, da budem iskren i sebi i drugima, ne.
Veći je minus nego plus. Samo to ljudi ne shvaćaju i ne razumiju dok to ne prožive. Ja ne kukam ali se ne mogu zadovoljiti s tim da sam nešto radio i stvarao, što sam isto mogao stvoriti u Domovini.
Moja generacija koja je ostala u Domovini ima isto kao i ja. Sretniji su i zadovoljniji. Imaju s kim tugovati i veseliti se. Imaju svoje društvo, svoju slobodu, sve svoje.
Ja imam samo samog sebe i svoju obitelj.
