(Video-Foto) Predavanje: P. Frano Prcela OP (Mainz) Što je poslanje intelektualaca?
Generalni konzulat RH u Frankfurtu bio je organizator predavanje koje je održano u prostorijama Generalnog konzulata RH a predavanje je održao teolog fra. Frano Prcela OP iz Mainza na temu „Što je poslanje intelektualca?“. Nastavno su se se u debatu kroz kritički osvrt uključili i književnica dr. Alida Bremer iz Münster-a i molekularni biolog prof. dr. Ivan Đikić iz Frankfurt-a.
Na početku predavanja predavača i sudionike debate kao i nazočne pšosjetitelje pozdravio je Generalni konzul RH u Frankfurtu Vedran Konjevod.
VIDEO: Predavanje u GK Frankfurt- Geenralni konzul Vedran Konjevod uvodna riječ
Teolog fra. Frano Prcela OP iz Mainza u svom predavanju na temu „Što je poslanje intelektualca?“ istaknuo je mnoge interesantne činjenice i osvrte na aktualnu temu naslova predavanja što je izazvalo veliku pozornost nazočnih a također i interesante kritičke osvrte gostiju sudionika predavanja.
Donosimo neke odlomke iz predavanja teologa fra. Frane Prcele OP iz Mainza iz predavanja na temu „Što je poslanje intelektualca?“.
…S pojmom ili, bolje rečeno, s fenomenom intelektualca prvi put sam se sreo tek kao srednjoškolac. Nitko mi tada, doduše, nije objasnio ulogu ili cilj, a još manje se upustio u neku, ako ne definiciju, onda barem kakav-takav opis „intelektualnoga poslanja“. U to vrijeme jednostavno bi se reklo: „On ti je intelektualac!“, štoviše: „On je hrvatski intelektualac!“
To je bio ne samo kompliment dotičnoj osobi, nego i izričaj koji je označavao njegov program. Ako se o njima razgovaralo, onda je to uglavnom bio govor vezan uz konkretnu osobu, štoviše, sasvim konkretni čin ili djelo, angažman nekoga od, ne samo meni, radoznalu srednjoškolcu, „nedohvatljivih suvremenika“.
Bilo je to početkom osamdesetih, kad se o njima govorilo iza dobro zatvorenih vrata i zamračenih prozora. Sa strahopoštovanjem sam pohranjivao riječi o tim ljudima i s mladalačkim oduševljenjem divio se njihovoj hrabrosti zbog stradanja kojemu su bili izloženi poradi svoga „zabranjenog angažmana“ – javnog protivljenja režimskomu diktatu! Ali i nadalje nisam uspijevao razabrati u čemu bi se u nekim njihovim pothvatima sastojao intelektualni posao. Slične nastupe ili istupe mogao je imati i osrednje ili jedva obrazovani sugrađanin domovine u crveno okovane, ili pak neki student, čak i đak – i takvih je slučajeva bilo!
VIDEO:Ppredavanje teologa fra. Frano Prcela OP iz Mainza na temu „Što je poslanje intelektualca?“. Nastavno su se se u debatu kroz kritički osvrt uključili i književnica dr. Alida Bremer iz Münster-a i molekularni biolog prof. dr. Ivan Đikić iz Frankfurt-a.
Tako sam mislio sve dok nisam otišao na studij u inozemstvo u drugoj polovici osamdesetih godina i imao mogućnost pročitati neke biografije tih ljudi koji su još bili po komunističkim tamnicama ili osuđeni na isključivu privatnost svoje intelektualne svakodnevice, bez osnovnih sredstava za rad ili čak preživljavanje.
Naknadno sam shvatio da su u to vrijeme u Hrvatskoj intelektualci bili ljudi koji su ne samo nešto javno rekli ili napisali, nego su pri tom bili svjesni dalekosežnosti svojih istupa za opće (uglavnom nacionalno!) dobro te spremni na žrtvu kojoj su izlagali i sebe i cijelu svoju obitelj. Sažeto rečeno: u ime istine, zbog većih, općih ciljeva po cijenu evidentne žrtve, pa i stradanja javno kazati ili napisati (ne samo!) „zabranjeno“.
Što su intelektualci?
Nameće se pitanje što je intelektualac danas. I prije toga upita trebalo bi zapravo razjasniti očevidnu nejasnoću:
Tko je to uopće intelektualac?
Postoji li njegova definicija, opis njegova rada, okvir njegova poslanja?
Pojam kao takav koristi se u svakodnevnom govoru kao da postoji od
uvijek, a zapravo je, ako se smije tako reći, javno nastao tek u 19. stoljeću. Bez namjere da se ovdje ponudi povijesni pregled uloge intelektualca, koji je kao takav zapravo uvijek postojao u europskome diskursu, valja reći da se u najširoj javnosti pojavio glede „afere Dreyfus“. Naime, pisci Emile Zola, Marcel Proust i drugi krajem 19. stoljeća javno dižu glas za oslobađanje nevino optuženoga satnika Alfreda Dreyfusa. Dakle, intervencija u aktualnome političkom diskursu Francuske mjesto je javnog etabliranja, zapravo rođenja angažiranoga, modernog intelektualca. (…)
Neka opće prihvaćena definicija intelektualca ne samo da ne postoji nego po naravi stvari čini se da nije uopće moguća. Stoga kao da je broj intelektualaca ujedno i kona
čni izbor različitih definicija intelektualca. Ipak se okvirno može ustvrditi da je riječ o ljudima koji su čitav svoj život posvetili promišljanju općih vrijednosti u najširem kontekstu svijeta.
Može se tomu dodati tvrdnja kako i drugi ljudi to također čine. Ali razlika j
e u tome što intelektualci to rade profesionalno i (u najboljem slučaju) uglavnom nisu „vezani“ uz neku instituciju. Zapravo su intelektualci prvi globalisti, reklo bi se imajući u vidu da je polje njihova promišljanja cjelokupnost svijeta i vrijednosti koje drže svijet na okupu. No, premda je njihova pozornica svijet, njihov sasvim konkretni angažman je redovito u okvirima partikularnoga odnosno lokalnoga. (…)
Njihov intelektulani habitus ne definira u prvom redu talent ili izrazita sposobnost govora ili pisanja, interpretiranje stvarnosti ili pionirski istup kad su posrijedi supstancijalne društvene teme. Ne. To bi bili više stručnjaci odnosno medijski specijalci za sve vrste društvenih požara. Intelektualci pak posebni su upravo po autonomnosti svoga djelovanja i nadasve po dosljednoj odgovornosti za istinitost i prema istini. Oni ne iznose svoj stav kalkulirajući pri tom koliku si medijsku štetu osobno nanose zbog nekog tzv. presedana. Oni sami su na neki način (opće)društveni presedan!
Strpljivo istraživanje, uporan rad ili osamljeničko promišljanje, javno prosvjetljivanje, stručnost za imaginarno ili status svojevrsnoga „sekularnog duhovnika“ – sve to još ne čini intelektualca ili cjelovita intelektualca.
Drugim riječima, intelektualci su sve to plus autonomni stav i moralna prosudba, javnim zaprekama unatoč i na štetu osobne koristi. Stoga se intelektualac uvijek nalazi pred dvostrukim raskrižjem – prvo obuhvaća izbor: ostati živjeti s osjećajem bespomoćnosti i samim time marginalnosti, ili se priključiti establishmentu te na taj način postati dio institucija (politike, gospodarstva, kulture, pa i znanosti). Drugi procjep, čak i načelnije naravi nego prvi, jest onaj između odluke za svrstavanje ili za ostanak u samoći, dakle, između šutnje i govora.
Bez obzira na to za što se odluče, intelektualci su uvijek za jednu od strana izdajnici. Nameće se pitanje: jesu li intelektualci danas otišli u šutnju ili u „izdaju“? Izgleda da su se odlučili za – rezignaciju! Kako to?
Crkva i intelektualci
(…) Stoga je dopušteno i opravdano pitati na glas. Prvo: Je li šutnja tih intelektualaca samo strpljivo čekanje, čak znak razboritosti u odmjeravanju trenutka kad je potrebno javno progovoriti? Drugo: Je li možda posrijedi puko kalkuliranje i bojazan da se ne bi izložilo svoj ugled „neugodnim istinama“? I treće: Ili je posrijedi koketiranje s javnošću, sa svjetskim moćnicima ili čak čišćenje prostora za vlastite zakulisane igre? Ne, nisu to tek retorička pitanja. Gdje je odgovor? Svaki upit sadrži dio odgovora o stvarnosti intelektualaca u Katoličkoj crkvi, ne samo u hrvatskom kontekstu.
Bilo kako bilo, Crkva ne smije napustiti arenu života, bilo da joj to savjetuju drugi ili vlastitom inercijom. Jednako tako izdala bi svoje poslanje ako bi se pomirila s postojećim situacijama. Javni se angažman ne može svesti na povremene izjave, osude ili na diplomatski govor. Zauzimnje za cjelovitu istinu, traženje točaka odnosno vrijednosti koje društvo drže zajedno jest postulat intelektualca – a pogotovu kršćanina. Kad je ugrožen sasvim konkretan čovjek, kad se gazi elementarna istina, onda nema čekanja ili sklapanja pogrešnih kompromisa.
U protivnom će sumnja u postojanje crkvenog establishmenta samo dobiti svoju potvrdu.
Brinuti se o moralnoj i inoj ispravnosti pojedinaca ili društva kao takva jest hvalevrijedan angažman, ali ne progovoriti o istima u vlastitim redovima jest dvoličnost. Kritička mišljenja i te kako postoje, ali nema hrabrosti za javni kritički govor i diskurs. I ova razm
išljanja nisu nikakva hrabrost, nego govor iz zabrinutosti, pa i briga za „intelektualno dostojanstvo katolika“.
„Hrvatski intelektualci“
U bivšoj državi u službenome, javnom govoru postojali su kulturni radnici, odnosno znanstveni djelatnici, profesori, filozofi, umjetnici. Međutim, intelektualac kao takav u to je vrijeme bio proskribiran, bio je disident, nepoželjan i društveno opasan – javno nepostojeći poziv! Bez sumnje, bilo je samozatajnih pojedinaca koji su se zdušno posvetili poslu u svojoj profesiji, pa i onom radu i istraživanju koji su koristili „istini i općem dobru“ – bilo je rezultata, prinosa protivnih režimskom stavu, ali njihovi angažmani nisu bili javni.
Kakva intelektualca trebamo?
Zapravo, svi su ljudi u određenu smislu riječi intelektualci. Po toj logici pitanje (kakva intelektualca trebamo?) je suvišno. To bi istodobno značilo pitanje čovjeka kao takvoga. No, svi ljudi nemaju funkciju intelektualca. Izvjesna inflacija intelektualnoga, čega smo svjedoci, nije nipošto pokazatelj da ih je previše, nego da su takvi kakvi jesu postali uglavnom suvišnima. I diktature su imale i imaju svoje stručnjake i profesionalce, ali to nipošto ne znači da su takvi pojedinci bili ili jesu intelektualci, autonomni i nesebični kritičari
stanja društva. Njima je ta mogućnost rada od strane režima uskraćena, dočim su ovi drugi sami sebi dokinuli tu ulogu.
Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, t
e je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice i čimbenike, ukazati na alternativne putove – onda takve intelektualce trebamo. I to nije samo potvrdan odgovor na postavljeno pitanje u naslovu, nego je ujedno opis i čežnja za takvim intelektualcima.
No, oni nisu nikakav čarobni štapić ili sveznadari za sva pitanja pred kojima stoji neko društvo. Oni jesu ili bi barem trebali biti smirujući pol razborita promišljanja i nesebični optimisti, kritički glas konstruktivne alternative i nesalomljivi ljudi s idealima, ljudi koji ne žive od ideje nego za ideje. Stoga, imati darove, talente i slično nije nikakava povlastica ili luksuz nego još veća obveza u traženju istine i brige oko zajedničkog dobra.
Postati takvim intelektualcem nije nešto što se jednom zauvijek nauči poput nekog posla ili aktivnosti, odnosno stekne nekom titulom ili pozicijom, nego je mukotrpno iskustvo koje je neprestano izloženo svakodnevnim mijenama života društva, a kojima svoj interes istinski intelektualac ne može uskratiti. S druge strane, pretpostavka za njegovo ostvarenje nije samo dobra izobrazba, nego i poštenje – jer uz sav respekt prema njegovim intelektualnim sposobnostima, bez angažmana, dakle, bez konkretne aktivnosti u javnosti prestaje biti intelektualcem i ostaje možda dobar stručnjak, znanstvenik, pisac.
Najveća sigurnost intelektualca jest zasigurno kompetencija, ali tek kompetencija povezana s moralnom veličinom javnoga nastupa čini ga kompletnim intelektualcem.
Prekinuti beznađe šutnje
Opravdani su zabrinuti upiti kako danas intelektualno opstati u društvu s toliko „buke“ i „b
ijega“ – bez obzira na to živi li se fizički u zemlji svoga primarnoga kulturološko-duhovnog izričaja ili negdje drugdje? Kako javno govoriti, a istodobno ne „prodavati krivu harmoniju“, nego na crti primarne vokacije intelektualnog nastupa iznositi „neugodne (i ugodne!) istine“?
Društvo koje u većini svojih javnih promišljanja ne uvažava opće činjenice, dapače, činjenice se velemajstorski banaliziraju, takvo društvo je neozbiljno i samo sebe zapravo dokida. O stečaju vrijednosti, kojima su stečajni upravitelji mediji, o sveprisutnoj dvoličnosti u kontekstu prethodno navedenoga jest gotovo izlišno govoriti. Da… I…?! Što je činiti?
Zasigurno, veći je izazov i zahtjevnija je zadaća, tj. veća je potreba upravo za
intelektualcima, što su problemi teži i situacija složenija. Jer, nema situacije u kojoj nešto nije moguće i javno poduzeti. Nije fraza ako se kaže: istinski vjernik je čovjek nade. Stoga je primjereno očekivati malo više „takve vjere“ u naših intelektualaca. Ta vjera iz nade nije samo neko kršćansko vjerovanje, to je čak i životna maksima nevjernika.
Ako ovaj kamenčić bačen u more šutnje intelektualaca pokrene barem malo učmalu vodu i konačno potakne na fair i dobronamjernu diskusiju, nadasve zbog posvemašnje zabrinjavajuće diskreditacije duha i intelekta a ne toliko diskreditacije intelektualaca, onda se ovaj kamenčić skromno ugradio u mozaik zajedničkog dobra. U protivnome pak nam ne preostaje ništa drugo nego čak i javno uskliknuti: Avanti diletanti!
